Karim Zaimović u gradu pod opsadom 1993. godine: Sarajevski duh i istjerivači duhova

Teško je i riskantno upustiti se sada u pokušaje šire opservacije onoga što je sarajevski duh, ma što to ustvari predstavljalo, bio nekada, a šta je od toga ostalo danas. Možda stoga što je sarajevski duh i nešto što se ne može objasniti niti definisati, može se samo osjetiti i razumjeti. A to ponajmanje polazi za rukom upravo onima koji se do iznemoglosti u proteklih godinu dana hvataju tog istog sarajevskog duha, najčešće bezočno manipulišući njime i koristeći ga kako im prhne...

Piše: Karim Zaimović, za magazin BH Dani, br. 9, 20. februar 1993. godine

Sa druge strane, pojam sarajevskog duha danas je najbezbjedniji i najefikasniji način za sakrivanje osrednjosti za koju Sarajevo iz dana u dan postaje sve zahvalnijom Mekom, osrednjosti koja se nameće kao glavno mjerilo vrijednosti. Više nije bitno da li se radi o političkim odlukama ili o kulturnim događajima, kakav je istinski vrijednosni osnov svega toga, dovoljno je samo udariti etiketu sarajevskog duha te građanskog otpora i stvar ide kao podmazana.

Kažu - Sarajevo živi, Sarajevo se ne da, a Sarajevo ustvari laže samo sebe. Dovoljno je osnovati kakav mirovni centar, poneku građansku organizaciju, i život je pred nama. Fino se izvučeš mobilizacije, a onda rasplet: izložbe, recitacije, koncerti, što više to bolje, sve pod vrijednom paskom novih agit-propovskih komesara kojima još samo fale kožne čizme i torbice oko ramena pa da ikonografija bude do kraja zadovoljena. Kvaliteta? Odgovornost? Pfff, kao da su to stvari koji su bitne pred mramornom neuništivošću sarajevskog duha...

Sarajevski duh danas je transformisan u nešto što on nikada nije bio. Doduše, bilo je to lako, jer kao što Sarajevo više nikada ni izdaleka neće biti slično onom kakvim smo ga znali, tako ni ono što se naziva njegovim duhom neće biti nalik sebi. Ali, taj duh treba iskoristiti za nešto drugo, a ne na priglupe retoričke igre, treba ga učiniti dovoljno fleksibilnim da opet postane mjerilom vrijednosti, a ne njegovim alibijem. Ako se to ne učini, Sarajevo će na kraju zaista postati ono što dobrim dijelom već jeste - mahalskim konglomeratom samozadovoljno uljuljkanim bajkama o vlastitoj bitnosti i jedinstvenosti.

A, tako će biti sve dok se sudbinom Sarajeva pretežno bave oni koji sa tim gradom imaju veoma malo zbiljske veze. Jer vrijeme je da se raščisti, pa makar sami sa sobom, sa svim onim šarenim lažama koje se danas smiješe sa posivjele razglednice ratnog Sarajeva. Umjesto injekcije eutanazije koja se u ovom gradu obilato nudi sa svih strana - vrijeme je da Sarajevo izabere injekciju vitalnosti. Možda je za takvo nešto kasno? Moguće, ali treba barem probati...

Ovaj grad već godinu dana živi u nadama. Onim koje obećavaju deblokade, vojne intervencije, koridore, svjetsku pomoć, arapske pare. Tu nadu Sarajlijama niko nema pravo da uzme, ali nema pravo ni da ispraznost tih nada svede na bajkovite prikaze sarajevskog duha. Nada, kao ni sarajevski duh, kakvim god on na kraju ispao, ne smije uslovljavati naše živote, ne smije postati važnijom od samog života. Tek kada se shvati da ovakav život nije stvar privremenosti, već nešto što ima svoj kontinuitet duži od predaha između dva intervala Sarajeva kakvo je bilo i kakvim bi ga opet željeli vidjeti, kada se maknemo iz čekaonice za budućnost - možemo očekivati pomake.

Takve koji u najmanju ruku neće čekanje u redu za hljeb ili cigare, ili izlaganje života opasnosti nošenjem kanistera u potrazi za vodom kroz grad, činiti dijelom prevare koju nam pod firmom sarajevskog duha žele utrapiti. Nažalost, to su već dobrim dijelom i uspjeli.

*Karim Zaimović preminuo je 13. augusta 1995. od posljedica ranjavanja – kao civilna žrtva jednog od mnogobrojnih granatiranja Sarajeva.