Kada svi očekuju da ubrzaš, ti uspori: Ne zbog njih, već zbog sebe

Koliko vrijedi naš život? Naš unutarnji mir? Disanje dubokim udahom? Trenuci kada jednostavno povučemo ručnu, isključimo se iz utrke sa životom i ne radimo ništa?

Piše: Ingrid Divković

Ljudi mi često znaju reći da mir u kući dolazi kada su podmireni svi računi, kada su djeca uspavana, roba ispeglana, kada je kuća čista i mirisna, kada se utiša sva buka vanjskoga svijeta i kada se nađemo u zagrljaju voljenog bića. Jednom rječju, kada sve štima. Da, ima tu istine. Da se ne lažemo. Ali ima i laži. Laži koje se kriju iza vela svakodnevice i užurbanog načina života koja nikog živog ne ostavlja ravnodušnim. Jer uvijek nešto, bez obzira koliko maleno ili veliko bilo – ne štima. I to nešto što ne štima odaziva se nerijetko na ime – život. Mir dolazi kada ljudi odluče živjeti život, a ne iluziju. Barem ja tako mislim. Kada umjesto hranjenja ega odluče nahraniti svoj duh i svoje tijelo. I kada sve što rade odluče raditi u pravoj brzini, onoj u kojoj ne sagorijevaju, već u kojoj napreduju. Jer glava možda i ne pamti ali vjerujete mi, naše lice i naše tijelo pamti sve.

"Blago tebi, ti pišeš, nemaš normalan posao i normalno radno vrijeme. Ti sigurno i ne znaš za stres koji donosi uredski posao i hrpa kolega.” jedna je od rečenica koja svako toliko padne sa nečijih usana ravno meni u lice. ‘Da, i? Što to znači, da sam po nekom sretnom svemirskom odabiru izolirana od stresa? Od vožnje u petoj brzini? Da to što nemam posao od-do znači da se ne znam uloviti kako pucam od brige i zadanih rokova?’ E draga moja, iznenadila bi se. Kada radite ono što volite (a ja za sebe mogu reći da radim ono što volim) stvari zaista idu puno lakše ali to ne znači da idu same od sebe. Nitko vas neće pokrenuti ako ne pokrenete sami sebe. No isto tako, nitko vas neće usporiti ako ne usporite sami sebe. Čak i kad je riječ o ljudima koji vas vole i podržavaju. Oni će vas pratiti i pokušati uhvatiti vaš korak, ali rijetko tko će od njih doći, stati pred vas i reći vam “Stani budalo. Pregorit ćeš!” Te ćete si riječi morati uputiti sami. Ja znam da ja jesam. I bilo je teško. Ali bilo je i oslobađajuće.

Krije li čaša vina na kraju radnoga dana gutljaj utjehe i mira i je li uopće pravedno prema nama samima usporiti i zatražiti zasluženi mir tek na kraju dana a ne recimo – na početku? Priznajem, bilo je perioda u mom životu kada sam voljela trčati. Nesuvislo bacati noge ispred sebe, zamahivati i proturječiti vjetru. Ali vjetar je bio uvijek jači, otporniji od mene. Zato sam valjda i odustala od trčanja. Valjalo je usporiti. Ne zbog svijeta, već zbog sebe.

Mir, tišina, duboki uzdasi i bivanje sa sobom. To je ono što mi je danas visoko gore na listi prioroteta. To je ono što me odmara i što me oplemenjuje. To je ono što me puni gorivom za nove životne utrke koje me očekuju.

Od sada se trkama unaprijed veselim.

Živjeti polako ali ne stajati na mjestu.

Moj život. Moj izbor.