Kada Hotić preživjela je Srebrenicu. Ili nije?

Potpredsjednica NVO Pokret „Majke enklava Srebrenica i Žepa“ Kada Hotić preživjela je Srebrenicu. Ili nije?

U Srebrenici je izgubila gotovo sve što je imala: muža, sina, dva brata; ukupno 56 članova uže i šire porodice. Dobro ste pročitali: 56! Ovim je Kada i započela ovaj razgovor, a da joj nisam ni postavio pitanje. Bila je to njena legitimacija, brojka od koje se ledi krv u žilama.

Piše: Aleksandar Sekulović za Gradski.me

Kada pogledate Kadu i čujete njenu priču, prvo što pomislite je da tako ne može izgledati osoba koja je ostala bez 56 članova familije. I to samo zato što je druge vjere. Nisam joj smio pogledati u oči od stida. Stidio sam se nečega što nisam uradio, zašta nisam odgovoran. Ali jeste moja tadašnja zemlja, SR Jugoslavija.

Tražio sam da mi objasni šta se to desilo u Srebrenici, o kojoj je sve što smo znali stalo u riječ – genocid. Dubinu i značenje tog pojma ne možete do kraja spoznati dok ne otkrijete kako je i zašto Kada Hotić u svega dan ili dva ostala bez 56 članova porodice.

Ništa nije slutilo na krvoproliće

„Prije rata, život u BiH odvijao se normalno. Niko ništa nije znao, niti je mogao pretpostaviti šta će se dogoditi… Išli smo na posao, Srebrenica je imala četvrtu ekonomiju u BiH, živjeli smo pristojno. Suprug mi je bio profesor sociologije i veoma cijenjen čovjek u Srebrenici. Prve komšije Srbi, Hrvat najbolji prijatelj mog sina… Ništa nije slutilo na krvoproliće. Do nas su dopirale priče o sukobima u Sarajevu i drugim gradovima, ali na to nismo obraćali pažnju. Onda su jednog dana nepoznati ljudi iz Srbije pokucali na naša vrta. Iz Šapca, iz Užica, Valjeva… Bili su odjeveni u trenerke, tražili su nam da predamo oružje koje imamo. Govorili su da je to uobičajena stvar i da je riječ o obavezi. Iz Srebrenice su uzeli sve oružje, i ostavili nas bez mogućnosti da se odbranimo. Iz okolnih vojnih objekata odvozili su naoružanje u nepoznatom pravcu. Nikom nije bilo jasno šta se dešava. Nekih pola godine prije rata vojska je raščišćavala brda iznad Srebrenice. Na pitanja šta se dešava, kazali su- sjeku šumu. Nedugo zatim, sa brda su počele da padaju granate iz minobacača. Ljudi su se povukli u šume i ostavili svoje domove kako bi spasili živote. Oni koji su bili nemoćni da pobjegnu, uhvaćeni su i pobijeni. Često sam noću brojala koliko je granata ispaljeno, a koliko ih je eksplodiralo; jer nije svaka granata eksplodirala. U aprilu sam se sa djecom našla u šumi. Pao je snijeg, onda i ledena kiša; punih 11 dana. Morila nas je velika glad. Nakon što su zapalili Srebrenicu, vratili smo se čim smo im vidjeli leđa i nastavili da živimo. U strahu. Uskoro su obnovili granatiranje. Nestajalo nam je hane. Onda su krenula bombardovanja avionima. Organizovali smo odbranu. Imali smo ukupno 40 pušaka i po dva-tri metka za svaku. Praktično ništa. Ali i tako smo preživjeli sve do tog 11. jula 1995. godine“, kazuje mi Kada u dahu.

Znao sam da Kada Hotić ponovo proživljava istu patnju. Sjeća se dana kada je u Srebrenicu ušao osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić.

„Kada je jula 1995. Mladić ušao u Potočare, u Srebrenicu, svi čije kosti danas tražimo i svi koje smo ukopali do sada, bili su živi. Mladić je naredio njihovu smrt. On je kriv što ih nema.

Od početka rata u BiH postojala je genocidna namjera da se Bosna očisti od nesrpskog življa. Srećom, nijesu svugdje mogli počiniti Srebrenicu. U Srebrenici je to bilo moguće jer smo, pod okriljem UNPROFOR-a, bili sabijeni kao u toru. Da nije bilo UNPROFOR-a, da smo uspjeli pobjeći u šume, ko zna kako bismo prošli. Oni su direktno pomogli zločincima.

Bila sam nekoliko metara od njega. Kada sam ga ugledala, noge su mi se odsjekle, što od straha, što od gladi i ljetnjeg sunca koje je pržilo. Sjela sam na zemlju. Gledala sam ga. Rukavi zasučeni do lakta, maljave, snažne ruke. Iza njega nekoliko kamera koje su snimale kako se prijateljski pozdravlja sa holandskim generalom. Djeci je počeo je da dijeli čokoladice i slatkiše. To je trajalo desetak minuta, dok se kamere nisu ugasile. Onda je okupio nekoliko vojnika oko sebe i izgovorio nešto što mi i danas ledi krv:

„ Braćo Srbi, iskoristite priliku. Ovakva vam se više neće pružiti“.

Do večeri nisam shvatila značenje tih riječi. Pao je mrak, a onda i sva ljudskost. Ubijali su djecu od devet godina.”

„Imam novu kuću, uzmite je, uzmite sve, samo mi djecu ostavite”, molila ih je moja prijateljica Nura.

Nisu uzeli kuću, ali su joj uzeli sve

Nisu uzeli kuću, ali su joj uzeli sve: ubili su joj sinove, jednog od 9, drugog od 16 godina. Nikog nisu poštedjeli.

Djevojčicu od 12 godina odvojili su od majke. Na deset metara od nas su je silovali. Vrištala je, jecala, a onda je sve utihnulo. Ubili su dijete!

Nastavili su da nas odvajaju, da biraju. Majke su oblačile djevojčice u dronjke i pokrivale ih krpom da ne vide njihovo tijelo. Silovali su i ubijali… To mi je najteža noć u životu. Još uvijek čujem jauke i jecaje. Razdvojili su nas. Ubačena sam u autobus i odvedena. Muža i sina nikada više nisam vidjela.“

Gledao sam je dok je govorila, način na koji je zadržavala suze. Taj grč na njenom licu… Glas joj je drhtao.

Nisam smio da zaplačem, iako je u meni sve vrištalo. Na početku razgovora, rekla mi je da ne želi da je sažalijevaju, da plaču zbog užasa koji je prezivjela. Sebi sam obećao da ću joj ispuniti želju. Kako sam uspio, nikada neću saznati. Valjda je volja da je ne povrijedim bila jača od tuge.

„U Petkovcima sam kasnije, obilazeći stratišta, našla čaure od ispaljenih metaka. Tu je moj sin okončao život. Kupila sam čaure, gledala i razmišljala iz koje je pogođen. Je li patio? Pitala sam ljude koji su bili ranjeni boli li kada pogodi metak. Kažu – ne boli u trenutku, boli kasnije. Možda je brzo umro.

Muž mi je umro brzo. Imao je više prostrelnih rana, to se vidjelo na kosturu. Kada smo se razdvojili, bio je u trenerci, u džepu je nosio sat. Metak je pogodio sat. Vrijeme je stalo: 5:05. Vrijeme smrti.

Za moje dijete ne znam ništa. Sahranila sam mu potkoljeničnu kost i kosti prstiju u čarapi.

Moj brat Mustafa ubijen je u Kravici u hangaru. Njemu su bile smrskane karlične kosti. Nije bilo glave. Kako nije bilo tragova metaka, pretpostavlja se da su mu otkinuli glavu. Tu je i 1.313 identifikovanih.

Zbog ovog slučaja se sudi osmorici u Beogradu, ali je to suđenje obična farsa. Nisam sigurna da će ih osuditi. Tako se bahato ponašaju. Advokati optužbe na pitanje: „Imate li šta reći?“, odgovaraju sa: „Nemamo“. Uglavnom pričaju optuženi. Oni pričaju, njih 24 hiljade vojnika bilo je u Srebrenici i svi pričaju, a niko ne odgovara za zlodjela. Moj sin ne može da priča“.

I dalje sam kao u polusnu

Kada zastaje oči joj pune suza, ali ne plače.

I dalje sam kao u polusnu. U nevjerici i čuđenju: šta sve čovjek može da uradi. Slušam je, a steže me u grudima. Pruža mi fotografije sina i supruga. Gledam nepomično. Nisam imao snage da je bilo šta pitam. Sama nastavlja.

„Nisu mi oni samo ubili sina i 56 članova porodice, ubili su mi mnogo više. Danas bi moj sin imao troje djece, radovala bih se unučadima i praunučadima. Pokušali su da nas istrijebe. Da nas zatru. Smetali smo im zato što smo muslimani. Nedam im halal. Kad bi ti ljudi osudili svoje i kazali da ih se odriču, bio bi to put ka ozdravljenju naroda. To je moja želja. Nikakva kazna ili odšteta mi ne može vratiti dijete. Ne želim da se svetim. Nijedno dijete koje se rodilo u ratu nije se osvetilo“, kazala je Kada.

Ljudskost Kade Hotić osjećala se u svakoj njenoj riječi. Pružila je ruku pomirenja svojim dželatima, koji nikako da uzvrate. Ponosna je na svoj postsrebrenički rad. Svjedočila je u Hagu. Tada je ponovo vidjela Mladića.

„Bili smo udaljenosti nekoliko metara. Negodovao je, bio je drzak, sudija je morao da ga opomene. Nije se kajao. Nije imao osjećaj da je uradio nešto loše. A mogao je u istoriji ostati upisan kao veliki general. Ubijao je i na drugim mjestima, nije samo u Srebrenici,

Holandskim vojnicima je bilo zabranjeno da pričaju… Tužili smo Ministarstvo odbrane i Vladu Holandije, dobili smo ih na sudu. Četvorica advokata iz Mostara i tim iz Amsterdama vodili su slučaj. Divim im se što su uspjeli. Veoma sam ponosna. Imam osmogodišnju školu, a sa ostalim majkama smo na sudu pobijedili veliku državu. Sjećam se da je holandski predstavnik rekao da je isplata odštete gest dobre volje njegove vlade.

„Kako dobar gest? Vi nas sa Balkana vjerovatno smatrate glupim. Pomogli ste da se pobiju naši najmiliji. Je li i to bio dobar gest?“, skočila sam.

Želim da kazna koju je dobio Mladić služi za opomenu budućim generacijama. Trebalo bi do sada da smo naučili lekciju. Pričala sam na raznim tribinama, pričala sam u Beogradu, dosta mladih saosjeća sa nama. Međutim, još uvijek ima i onih koji negiraju. U Novom Sadu je jedan od njih, s majicom Radovana Karadžića, prekinuo tribinu

“Neka ta gospođa kaže što je bilo u Bratuncu“, vikao je.

Policija je htjela da ga udalji.

Nemojte, ostavite ga, došao je ovdje da čuje. Nije siguran šta je istina. On je taj koji se može liječiti. Opasniji su oni koji su ostali kod kuće i koji misle da su u pravu“, rekla sam.

Razgovarali smo dva sata. Emocije su nas gušile. Bol iz svake rijeci. Žal za svakim ubijenim.

Svojim pomirljivim stavovima, Kada Hotić je, ne sluteći, od mene pravila boljeg čovjeka. Razmišljam da li bi crnogorskom, sada već bivšem ministru Vladimiru Leposaviću pomogao razgovor s Kadom Hotić. Da li bi i on, nakon razgovora sa njom, postao bolji čovjek? Da li bi možda povukao riječi kojim je relativizovao genocid u Srebrenici? Možda su zaista razgovor i spoznaja jedini način da se Balkan umiri. Možda bi trebalo ići od vrata do vrata i prepričavati Kadinu sudbinu. Ali ne samo njenu, već i sudbinu svih majki Srebrenice, sudbinu svih nevinih žrtava krvave balkanske kasapnice. Istina, je li ona ključ?! Ako prihvatimo istinu, možda ćemo doći do pomirenja.

I da znate: nisam žalio Kadu. Nisam zaplakao. Baš onako kako je od mene tražila.