Jasna Diklić: Žiža Mažar je bila sjajna glumica, divna žena, partizanka

Uvijek sam se plašila riječi koje bi trebale biti spokojne i nadmoćne kao samo nestajanje. Pokušat ću da istrgnem iz svog ćudljivog sjećanja vrijeme prije više od pola vijeka kada sam došla u Banja Luku u Narodno pozorište. Bio je to moj prvi profesionalni angažman. Prvi put odvojena od porodice, uplašena, nespremna.

Jedno veče, sjedeći tako osamljena, prišla mi je Žiža Mažar, glumica, lijepa žena. Prepoznala je moju bespomoćnost i ponudila mi razumijevanje. Ja sam joj povjerovala.

Žiža je znala da je to bila prva moja duboka samoća.

Žiža je postizala čudnovato jedinstvo između životnog iskustva, ljudskosti i glumačkog senzibiliteta. Ona je bila za svu mladost koja je stasavala u teatarskoj prolaznosti, nježna ruka koja je plela čudesno tkanje. Podjednako su je voljeli i Džemila i Ljiljana i Faruk i Miki. Igrale smo zajedno u mojoj prvoj predstavi "Igra narednika Mazgrejeva". Obasipala me svijetom glumačke mašte, iskrenošću i mudrošću. Savjetovala i upućivala.

Govorila mi je da treba da osnažim svoje urođene osobine koje pozorište treba i da to bude ozbiljno oruđe sa kojim je moguće stvarati umjetnost.

Malo je pričala o sebi, ali često o pozorištu, o toj magiji i njenoj ljepoti. 

Umjetnost je samo jedan način življenja, ali istodobno i opasnost da živite u surovoj stvarnosti, usamljeni. 

Nakon dvije godine provedene u banjalučkom pozorištu otišla sam ostavljajući lijep period mog profesionalnog rada.

Žiža Mažar nas je nakon rata napustila, a na sahrani sam se s njom oprostila.

Nikada poslije nisam upoznala glumicu koja bi me svojim iskustvom i dobronamjernim savjetima oblikovala kao Žiža. 

Nema ni one Banja Luke, ni onog pozorišta, ali to jeste naše osjećanje uzetosti i to je naša sudbina koja se ne može ni odabrati ni ostaviti.

Ali mogu voljeti Žižu i imati osjećanje da me još uvijek štiti.

Ja ću njen život zamišljati i u njemu će sve biti moguće kao i sjećanje na njeno pitanje „mala, jesi li sretna“.