Jasna Diklić: Drugačiji život

Žurim na posao, imam probu u teatru, izlazim iz kuće, primjećujem da na ulici nema više rupa na kojima se bar jednom godišnje strmoglavim.

Na moju sreću i iznenađenje, vrlo brzo dolazi tramvaj, ulazim i konstatujem da je sve čisto, da nema išaranih stolica, otpadaka. Sve miriše na čistoću i svježinu, putnici mirno i strpljivo čekaju svoj ulaz i izlaz i niko ne urla na mobitelu. Mladost uglavnom nešto čita, stariji prelistavaju novine. Izlazim na drugoj stanici i prvi put osjećam ponos što sam dio kultivisanih i strpljivih putnika.

U susret mi dolazi ministar za kulturu. Pristojno i sa uvažavanjem me pozdravlja i sa izuzetnim interesovanjem pita za dešavanja u teatru. Moli me da dođem do njega da se dogovorimo o eventualnoj pomoći ministarstva u realizaciji Internacionalnog festivala srednjoškolskog teatarskog stvaralaštva Juventafest. Smatra da je sjajno to što smo moji saradnici i ja uradili na približavanju mladih iz BiH i šire. Čak se našalio rekavši da, dok se drugi festivali gase, mi uspostavljamo novi. Takođe misli da smo ovaj festival mi inicirali umjesto njih iz ministarstva, te da će zajedno sa svojim saradnicima raditi na uspostavljanju drugačijeg kriterija u pozorištima. Insistirat će na pametnijem i nestranačkom izboru direktora, upošljavanjem većeg broja mladih glumaca, dramaturga... Ima u vidu pokrenuti ideju o otvaranju novih teatarskih prostora u dijelovima napuštenih objekata. Sjajno!

I ponovo ponosna što sam dio pozorišnih dešavanja, krećem ka teatru.

Ulazim u sređene i dostojne namjeni prostore umjetnosti. Sve je decentno, dostojanstveno, bez kičastih naljepnica po zidovima i plafonima, sa modernim i diskretnim detaljima. 

Glumci i ostali uposlenici sretni, nasmijani, osjećaju da je njihovoj profesiji napokon vraćen dignitet.

Polako se vraćam kući šetajući, zadovoljna, jer poslije patnje, boli, gubitaka, nezadovoljstva, frustracija i nepravdi, vraćeno nam je dostojanstvo.

Znam da mi niste povjerovali ni riječ. Možda je ovo samo bio san.