Jasmin Agić: Hiljadu i jedna priča iz opkoljenog Sarajeva

Iako je dio intelektualne javnosti, posljednjih godina, dosta bučno i bahato najavljivao kraj ratnim pričama bosanska umjetnička praksa pokazuje da su njihova proročanstva i njihove želje bile pogrešne i neutemeljene. Naravno, ti stavovi nisu bili proizvoljni, oni su dolazili iz uvida koji je sugerirao da je interesovanje za priče iz rata malaksalo i da će nove političke agende profilirati umjetnost zaborava. Umjetnost je to redukcionističkog pristupa i navođenog interesovanja, gdje pričama iz rata nije bilo mjesta, a u promovisanju nove društvene paradigme zaboravnost historije promicana je kao mjera političkog, socijalnog i umjetničkog bivstovanja.

Piše: Jasmin Agić, za portal Radiosarajevo.ba

Može zvučati kao pomalo provokativna, ali teza da su bosanski umjetnici pružili otpor takvoj vrsti profiliranja nalikuje otporu koji je bosansko društvo početkom 90-tih pokazalo u odbrani svoje nezavisnosti. Pozorišni komad Jasmina Durakovića Sarajevo – grad od snova dio je vala koji se protivi paradigmi historijskog zaborava rata, a jedinstven umjetnički pečat predstave obnovio je autentični prikaz opsade Sarajeva i pobudio novo interesovanje za ratna zbivanja u opkoljenom gradu.

Predstava je to koja ni u jednom trenutku ne pristaje svoju umjetničku poruku podvrgnuti jednom od dva moćna narativna diktata. Ako nije, a zasigurno da nije, predstava koja će se baviti efemernostima, u jednakoj mjeri nije ni pozorišni komad koji slijedi služebni historijski narativ, gdje se naknadnom interpretacijom svakodnevnu događajnost hiperbolički preuveličava i heroizira. U Durakovićevoj rekonstrukciji zbivanja u ratnom Sarajevu fokus je prebačen na ekspresionističke i nadrealističke elemente zbivanja, a kritička distanca od herojskog pamćenja postavljena je kao ključni epistemološki pristup u sagledavanju prošlosti.

Odabir da ne hereoizira prošlost omogućila je reditelju i autoru dramskog teksta, Jasminu Durakoviću da pozorišni jezik učini nekonvencionalnim do mjere da je pozorišnost dovedena gotovo do razine gdje se u svom izrazu dotiče sa filmskim. Fragmentarne dramaturgije i razbijenog pozorišnog pripovijedanja, predstava je zamišljena i realizirana u nizu dramskih situacija, koje imaju oblikovano pozorišno značenje. Dramske situacije, u pozorišnoj izvedbi, ne slijede fabularnu linearnost, a unutrašnja kohezija predstave gradi se na uvjerenju da je opšti semantički okvir jasan i razumljiv, ponajprije spektatorskoj perspektivi.

Takav pristup omogućio je režiseru da plastično predstavi suštinu ratnih zbivanja, koja nikada nisu jednoznačna i pravolinijska. Odustajanje od vidljive unutrašnje kohezije, u dramturškom povezivanju dijelova dramskog sižeja, proizvelo je osjećaje haotičnosti, besmisla, obezglavljenosti – što je u realističkom prikazivanju ratnih događanja jedini ispravan pristup. Vidjeti zaokružen smisao u ratnom haosu nije umjetnički odabir Jasmina Durakovića, jer takav pristup ne odgovara istinosnom viđenju rata.

Ono što je kod Durakovića simptomatično jeste njegova potreba da uvijek propituje službeni politički pogled na ratna zbivanja i ako je s takvim pristupom gradio svoje filmove sa "ratnim temama" u pozorišnom komadu Sarajevo – grad od snova otišao je korak dalje. To se najbolje vidi u načinu na koji je postavio lik Makija Muslimanovića, ličnosti koja sve fragmente dramske priče objedinjuje u jedan zaokružen smisao. Ideja da zlo uvijek nađe načina da djeluje za Durakovića ima jasnu pozorišnu i dramsku figuraciju, a lik Makija Muslimanovića konstanta je u svijetu sačinjenom od bezbroj ljudskih nedovršenosti.

To je čovjek, ili bolje rečeno princip, koji uvijek preživljava, koji je personifikacija, kako sam na nekoliko mjesta u komadu kaže, sistema, dakle nevidljive, neuništive i vječne pokretačke sile svih sarajevskih, bosanskih i balkanskih zbivanja. Maki Muslimanović je ružno lice naše historije, to je onaj prilagodljivi, bezlični "čovjek bez svojstava", koji se uvijek nalazi u poziciji da brani i opravdava prohtjeve moći.

Durakovićev pozorišni jezik za posljednicu ima još jednu iznimno važnu stvar. Naime, filmičnost njegovog komada omogućila mu je da u svojoj pozorišnoj interpretaciji dramskog teksta oblikuje cijelu galeriju likova čije se ratne sudbine protežu i u vrijeme nakon okončanja ratnih zbivanja. Slijedimo li sižejnu hronologiju, podrazumijevanu a ne nužno i predstavljenu u neposrednoj dramskoj igri, shvatamo da je rat u opkoljenom Sarajevu počeo i prije izbijanja sukoba. Ljubavna priča pisca Selmana Belmana i Azre začeta je u mirnodopsko, predratno vrijeme, oblikovala je njihove živote u ratu, kada doživljava vrhunac i tragični rasplet. Njihova ljubavna priča isprepletena je sa sudbinama Crvenog oka, Rikija i Ahmeda čiji su životi neraskidivo povezani sa djelatnošću sarajevskog ratnog komandanta Šahbeja i njegove lične sekretarice Bebe. U tom kolopletu povezanih likova i sudbina posebno mjesto zauzima pomenuti Maki Muslimanović, koji sve slike dramskog sižeja objedinjuje u jadan zaokružen pozoršni smisao.

Zanimljivo u Durakovićevoj rediteljskoj viziji jeste što uspjeva stvoriti situaciju dramske napetosti na razini elmentarnosti i epizodnosti, što predsatavi daje posebnu dinamiku. Svaka dramska epizoda, ili svaki fragment dramskog sižeja, obilježen je snažnim unutrašnjim intenzitetom i spektatorska instanca se neprekidno nalazi u stanju apsorbovanja unutrašnjeg sukoba likova involviranih u epizodnu situaciju. Sukladno autorovom ubjeđenju da je ratno zbivanje oslobađanje haosa u elmetarnoj formi i raspleti dramskih situacija su neočekivani i nepredvidivi. Čak do te mjere iznenađujući da epizode, koje su sižejna ekstenzija onih koje opisuju ratno zbivanje, prikazuju Makija Muslimanovića kao nosioca nove liberalne društveno – političke agende. Njegova opstojnost, njegov kontinuitet i njegova epistemološka dosljednost ratnoj rašomonijadi, opkoljenog Sarajeva, daju zlokobnu koheziju i vrijednosnu perspektivu. Po svim unutrašnjim zakonima predstave, Maki Muslimanović je jedini glavni junak dramske fabule, a sve njegove preobrazbe samo su površinskog tipa. Maki Muslimanović je, bez obzira kakvu trenutnu ulogu u zbivanju preuzeo, trajna dijabolička sila – nepromjenjiva, otporna i neuništiva.

Sarajevo – grad od snova predstava je koja na pozorišnu scenu donosi temu koja se, u ovom obliku i sa ovakvim sadržajem, godinama izbjegavala, možemo reći čak i anatemisala. Razloga za takav odnos prema pričama iz opkoljenog Sarajeva, i ratnim pričama uopće, je bezbroj, ali možda najvažniji je nedostatak hrabrosti da se o vlastitoj prošlosti progovori kritički i autohtono. Nije na odmet pomenuti i da je scenografija Džejlane Karaman Pašić, u svom redukcionističkom i funkcionalnom siromaštvu, perfektno dočarala sarajevski, ratni, postapokaliptički krajolik. Svi glumci predstave ostvarili su dojmljive i upečatljive uloge. Od Belme Lizde Kurt, Vanese Glođo, Mirvada Kurića, Semira Krivića i Roberta Krajinovića pa do glumaca mlađe generacije, koji su rekonstruisali beznađe pokoljenja, već na samom početu života zatečenog u besmisenoj, nekrofilnoj i destruktivnoj životnoj situaciji: Edina Avdagića, Harisa Bidžana, Enesa Kozličića, Denija Mešića i Alise Čajić.