Ismet Nuno Arnautalić: Moja priča o Indexima

Jedna od najpoznatijih Jugoslovenskih grupa Indexi, osim po progresivnoj muzici, ostala je zapamćena kao brend i simbol Sarajeva. U narednih nekoliko nastavaka u dogovoru s autorom, portal Radiosarajevo.ba objavljuje feljton o Indexima uz originalne fotografije i snimke legendarnog benda.

Piše: Ismet Nuno Arnautalić, jedan od osnivača Indexa.

Kako je započela ova priča, kako je potrajala 37 godina i nastavila da živi sve do danas? Septembra 1962. godine, Šefko Akšamija i ja smo odlučili da, po uzoru na grupu “The Shadows”, osnujemo grupu Indexi. Bili smo mladi i nismo ni sanjali da će naša grupa imati duži dah od naših studentskih dana. Svi smo tek upisali fakultete i najuzbudljiviji dio tog novog početka su bili indexi - naše studentske knjižice u koje će se upisivati naše ocjene i naši akademski napreci i padovi. Indeksi su bili svima bitni, svi su pričali o njima, a mi smo željeli da naša muzički grupa bude podjednako bitna, pa smo je zato i nazvali „Indexi“.

Ja sam dao ime grupi, ono mi je u početku i zvučalo dobro, a nakon nekoliko godina mi se činilo „nako“... a kada smo shvatili kad se kaže Indeksi i da skoro niko ne pomisli na studentske knjižice, nego da je prva asocijacija grupa „Indexi“, postao sam svjesan da smo napravili nešto što će potrajati i što će postati dio života svakog Bosanca i Hercegovca.

Kad su Indexi postali „grupa sa imenom“ izradili smo i zvanični pečat, koji smo dugo upotrebljavali, sve dok nismo uočili jednu pravopisnu grešku na njemu.

Prva ljetna svirka ili kako smo mi to tada zvali „tezga“, bila je na moru 1963. godine u Neumu. Neum je tada bio malo selo, koje je imalo samo nekoliko kuća, poštu, molo i veliki kamp sa šatorima Ferijalnog saveza BiH. Kamp se nalazio na padini koja se spuštala od glavnog magistralnog puta prema molu. Spavali smo u jednoj kućici na vrhu ferijalnog kampa, a svirali na nekom proširenju koje se nalazilo pedesetak metara niže. Najteži dio posla bilo je nošenje instrumenata od kućice gdje smo stanovali, do mjesta gdje smo svirali i natrag. Za vrijeme te dvomjesečne svirke, Alija Hafizović je osmislio foto session na kome smo napravili seriju uspješnih fotografija naše grupe.

Šezdesetih godina u Sarajevu su bile veoma popularne tzv. igranke, koje su počele da se održavaju u KUD „Slobodan Princip Seljo“ ili popularnije - u „Slozi“.

To je bio glavni kulturni događaj i mjesto gdje su mladi mogli da čuju naše prve rock & roll korake. Interes omladine bio je iznad kapaciteta dvorane u „Slozi“ tako da je bio podvig dobiti kartu za igranku. Na prvim igrankama Indexi su svirali instrumentalne kompozicije. Repertoar nam je bio skromnih dvadesetak pjesama ali nikome nije smetalo što smo dva puta svirali iste pjesme. Alija Hafizović je pjevao nekoliko stranih pjesama za koje je i napisao tekstove. On je kasnije postao uspješan tekstopisac. Napisao je neke poznate tekstove, poput „Sarajevo ljubavi moja“ kompozitora Kemala Montena.