Iskustvo Bosne pokazuje šta se dešava kada se Amerika povuče

Nedavne izjave Marca Rubia na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji o podjeli tereta unutar NATO-a i europskoj odgovornosti za odbranu široko su tumačene kroz transatlantsku prizmu: šta to znači za strateški položaj Washingtona? Međutim, za Europljane, a posebno za zemlje na geopolitičkim linijama razdvajanja na kontinentu poput Bosne i Hercegovine, Rubiova poruka nosi dublju i neposredniju implikaciju.

Piše: Hikmet Karčić

Iz bosanskog postratnog iskustva ovu lekciju dobro poznajemo: stabilnost u Europi historijski nije zavisila samo od američkog vojnog prisustva, već i od kontinuiranog američkog diplomatskog liderstva. Najfunkcionalniji i najperspektivniji period Bosne (od 1996. do 2006. godine), politički, institucionalno i ekonomski, rezultat je snažnog angažmana Sjedinjenih Država. Taj angažman nije bio ograničen na očuvanje mira; podjednako ga je definisala aktivna diplomatija, ustavni nadzor i politički pritisak koji su pomogli da se održi zamah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Pad je započeo kada je odgovornost postepeno "europeizirana". Kako se Washington povlačio, a liderstvo neformalno prepuštalo Briselu i glavnim europskim prijestolnicama, Bosna je ušla u period stagnacije obilježen institucionalnom paralizom i rastućom etno-političkom fragmentacijom. Promjena je bila suptilna, ali presudna: Europa je naslijedila misiju, ali bez kapaciteta da projicira jedinstvenu polugu utjecaja ili političku volju koja je ranije obilježavala američki angažman.

Čak i tokom samog rata obrazac je bio jasan. Europska diplomatija nije uspjela zaustaviti genocidno nasilje. Tek nakon odlučne američke intervencije, političke i vojne, stvoreni su uslovi za mir. Ovo nije argument protiv uloge Europe; naprotiv, to je priznanje strukturalne realnosti da je transatlantska sigurnost uvijek najbolje funkcionirala kada američko liderstvo i europska odgovornost djeluju zajedno, a ne uzastopno.

Rubiov govor sugerira rekalibraciju: Europa mora preuzeti veću odgovornost za vlastitu odbrambenu arhitekturu. Za Bosnu to stvara i rizik i priliku.

Rizik leži u historijskom presedanu: kada se američki angažman povuče bez kompenzacijske europske strateške koherentnosti, Zapadni Balkan ulazi u geopolitičke sive zone. Te prostore brzo popunjavaju konkurentski vanjski akteri, prije svega Rusija i Kina, čiji energetski utjecaj i političke mreže ostaju duboko ukorijenjeni u regiji.

Potpuna zavisnost Bosne od ruskog gasa možda je najočitija ilustracija ove ranjivosti. Ona je trenutno jedina zemlja u Europi koja je u potpunosti oslonjena na jednog dobavljača. Ta zavisnost se koristi kao strateški politički alat od strane Rusije i njenih lokalnih saveznika.

Zato predloženi gasovod Južna interkonekcija, projekt koji podržava aktuelna administracija, predstavlja mnogo više od infrastrukturnog projekta. Omogućavanjem pristupa alternativnim izvorima, uključujući američki LNG, on bi suštinski rebalansirao geopolitičku poziciju Bosne. Energetska diverzifikacija bi smanjila vanjski utjecaj i ojačala suverenitet na načine koje tradicionalne sigurnosne mjere ne mogu postići.

Druga prilika leži u saradnji u oblasti odbrambene industrije. Bosanske fabrike municije, naslijeđe vojno-industrijskog sistema iz socijalističkog perioda, tiho su pokazale svoju trajnu relevantnost. Njihova proizvodnja se pokazala konkurentnom na savremenim tržištima, a proces modernizacije je već u toku uz učešće kompanija poput američke Regulus Global, koja unapređuje bosanske pogone radi povećanja proizvodnje granata kalibra 155 mm.

Privatizacija i tehnološko unapređenje ovih kapaciteta mogli bi Bosnu učvrstiti unutar transatlantskih lanaca snabdijevanja u oblasti odbrane. To ne bi samo podstaklo ekonomski rast, već bi i uskladilo industrijsku bazu Bosne sa NATO-kompatibilnim standardima — često zanemarenom, ali ključnom dimenzijom dugoročne integracije u strukture NATO.

Posmatrane kroz ovu prizmu, Rubiove izjave mogu se shvatiti kao poziv na rekalibraciju partnerstava. Za Europu, one naglašavaju nužnost strateške zrelosti. Za Bosnu, ističu trajni značaj američkog angažmana — ne kao zamjene za evropsku odgovornost, već kao njenog nezamjenjivog komplementa.

Bosanska prošlost pokazuje da mir u jugoistočnoj Europi nikada nije bio samoodrživ. On je zahtijevao europsku blizinu, američku odlučnost i stabilno i demokratsko lokalno upravljanje. Danas bi, kroz energetsku diverzifikaciju i odbrambenu saradnju, obnovljeno partnerstvo između SAD-a i Bosne moglo nastati — partnerstvo utemeljeno ne na postkonfliktnoj stabilizaciji, već na strateškom usklađivanju okrenutom budućnosti.