Dragan Bursać: I poslije Dodika Dodik, hoće li Igor zamijeniti Milorada?

"Igor Dodik ne dolazi kao političar izgrađen kroz institucije jer to nije. Ne dolazi kao kadar koji je prošao stranačku hijerarhiju jer nije ni to. Dolazi kao sin svoga oca. Kao produžena Miloradova ruka. Kao garant kontinuiteta jednog sistema koji nikada i nije bio stranka u klasičnom smislu, nego političko porodično preduzeće sa jasnom vlasničkom strukturom. Dakle, nasljedna despotija. I nije to ništa nepoznato kroz povijest despotija. Čak je i pravilo. Moć i žezlo ostaju u okviru istog lanca DNK-a. Samo je povijest pokazala da je taj lanac najlabaviji."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Kako dani odmiču, postaje sve jasnije kako je dolazak Trumpa Juniora za nepoznat dolarski iznos u Banjaluku zapravo bila nezvanična inauguracija Igora Dodika kao političkog nasljednika oca Milorada na tronu SNSD-a. Otac je sve uradio kako bi testirao svog sina: prepustio mu je organizaciju cijelog događaja, od aranžmana do prigodnog govora na nelošem "East European broken Englishu".  

Treba djelovati brzo, ali u okviru porodice 

Primjetno je bilo da su ama baš svi iz Dodikove svite, računajući i Željku Cvijanović, bili u drugom i trećem planu.  

A vrijeme za Milorada u fotelji prvog čovjeka partije ističe. Sud BiH je rekao svoje (Milorad Dodik NE MOŽE BITI na čelu partije) i mogao bi uoči i za vrijeme izbora napraviti silne probleme i partiji i familiji Dodik, što vam dođe na isto. Trebalo je zato Dodik senior brzo djelovati i vaskolikom glasačkom puku u entitetu, ako treba i nacrtati, da u toj fotelji neće biti ni Cvijanovićka, ni Košarac, ni Tegeltija, ni Špirić, ni Radmanović, niti bilo ko drugi do Dodika juniora.  

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I poslije Dodika, što se kaže, Dodik. 

Ako je iko sumnjao da se politika u ovom entitetu vodi kao porodični biznis, taj je dobio praktičnu TV demonstraciju. Ne kroz statute, ne kroz kongrese, nego kroz jeftini, bizarni spektakl. Jer populistički spektakl je jedini jezik koji ova vlast sa pratećim plebsom razumije. A, spektakl sa Trumpom Juniorom u glavnoj ulozi bio je zapravo savršena scenografija za jednu tišu, ali daleko važniju predstavu: za tranziciju moći. 

Jer političko vrijeme Milorada Dodika više nije uzlazno linearno. Ono je sabijeno između aktivnih presuda i izbora. Između pravne realnosti i političke fikcije. Između mogućnosti da mu potpis više ne vrijedi i potrebe da se održi iluzija kontrole. 

Nosilac ništavnih funkcija i sin mu 

A tu iluziju više ne može nositi sam. Na koncu, i stvarno očekivani gost u Banjaluci, US potpredsjednik J.D. Vance glatko je odbio da se sastane sa Miloradom Dodikom jer je nosilac ništavnih funkcija. 

Zato dolazi Igor Dodik.  

Ne kao političar izgrađen kroz institucije jer nije. Ne kao kadar koji je prošao stranačku hijerarhiju jer nije ni to. Nego kao sin svoga oca. Kao produžena Miloradova ruka. Kao garant kontinuiteta jednog sistema koji nikada nije bio stranka u klasičnom smislu, nego političko preduzeće sa jasnom vlasničkom strukturom. Dakle, nasljedna despotija in vivo. I nije to ništa nepoznato kroz povijest despotija. Čak je i pravilo. Moć i žezlo ostaju u okviru istog DNK-a.  

I tu dolazimo do suštine. 

SNSD kao stranka nikada nije bio kolektiv. Bio je projekcija i projekat jednog čovjeka. Njegov politički avatar. Njegova infrastruktura moći. Njegov štit i njegov megafon. 

Genetika prije stranačke odanosti 

Pa kad taj čovjek padne u zonu pravne nemogućnosti, sistem ne traži lidera. Traži nasljednika. Ne po sposobnosti. Nego baš po krvnoj liniji. Dodiku nikad i nije palo na pamet da stvara u političkom smislu nasljednika. Stvorio je biološkog-po rođenju. Zato je Igor Dodik logičan izbor. Ne zato što je najbolji. Nego zato što je Miloradu genetski najbliži. 

Ali tu logika prestaje. Jer politika nije genetika. A stranka nije nasljedno pravo. I upravo tu počinje problem.

Unutar SNSD-a postoji armija ljudi koji su decenijama čekali svoj red. Ljudi koji su gutali uvrede, klimali glavom, branili neodbranjivo, samo da bi jednog dana došli na vrh. I sada im se kaže: hvala vam, ali tron je rezervisan. 

To ne prolazi bez pucanja. Stranke mislim. Ne mora to biti otvoreni raskol. Dovoljno je tiho potkopavanje. Dovoljno je pasivno neslaganje. Dovoljno je da aparat počne škrgutati. A još veći problem leži van stranke. Hajde stranka, ali šta ćemo sa narodom? Jer glasačko tijelo može progutati mnogo toga. Nacionalizam, korupciju, autoritarizam. Ali nasljednu monarhiju u 21. vijeku? To već traži ozbiljan napor propagande. 

Zato je dolazak Trumpovog sina bio ključan. Ne zbog njega. Nego zbog percepcije jer je percepcija danas SVE. Zbog poruke: vidite, i tamo se, preko okeana, politika i moć nasljeđuju. Vidite, i tamo porodica znači moć. Samo što postoji jedna razlika.

Tamo sistem postoji uprkos porodici. Ovdje porodica postoji umjesto sistema. I zato je ova tranzicija rizična. Jer ako Sud BiH zaista presječe i ako Dodik senior izgubi formalnu kontrolu, SNSD ulazi u zonu nepoznatog. Stranka koja nikada nije morala niti mogla funkcionisati bez jednog čovjeka sada mora dokazati da može i mira makar nominalno bez njega. 

Kraj ovakvih familijarnih projekata je neizbježan 

A historija takvih projekata nije ohrabrujuća. 

Personalizovane partije rijetko preživljavaju svog osnivača. One se raspadaju, dijele, gube identitet. Jer nisu građene na ideji, nego na lojalnosti. I tu Igor Dodik dolazi kao pokušaj da se to izbjegne. Da se kontinuitet simulira. Da se biračima pošalje poruka: ništa se ne mijenja. 

Ali sve se mijenja.
Jer sin nije otac.

Nema tu harizme koja se gradila godinama. Nema političkog instinkta kaljenog u krizama. Nema autoriteta koji se nameće bez riječi. Postoji tek prezime. A prezime u politici vrijedi onoliko koliko ga drugi priznaju. Zato će ključni test biti upravo izbori. 

Ako Igor Dodik uspije da mobiliše bazu, da disciplinuje stranku, da održi privid jedinstva, onda će ovaj eksperiment imati smisla. Ako ne, SNSD ulazi u fazu erozije. I tada više neće biti važno ko sjedi u fotelji. Jer fotelja će izgubiti moć. U tom smislu, pitanje iz naslova nije samo personalno. Ono je strukturalno. 

Ne radi se o tome hoće li Igor Dodik naslijediti oca. 

Radi se o tome može li sistem koji je građen kao privatna svojina preživjeti trenutak kada vlasnik više ne može upravljati. A odgovor na to pitanje neće dati ni sud, ni opozicija, ni međunarodna zajednica. Daće ga sama stranka. I njeni ljudi.

Jer kad nestane strah, nestaje i poslušnost.
A bez poslušnosti, ovakav sistem nema na čemu da stoji.

Zato ova priča nije o nasljeđivanju.
Ovo je priča o kraju jednog modela.
I pokušaju da se taj kraj odgodi prezimenom.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.