Turska novinarka: Sekularni Turci nikad nisu bili ovako sami

The Washington Post objavio je tekst "Sekularni Turci nikad nisu bili ovako sami" koji je napisala turska novinarska Ezgi Basaran, koja je trenutno gostujući predavač na jednom od koledža Univerziteta Oxford. U prijevodu The Bosnia Timesa, ovaj tekst prenosimo u cijelosti:

Zloglasna džihadistička organizacija počela je s napadima na Tursku otkad su turske vlasti počele zaustavljati njene pripadnike u prelasku granice sa Sirijom. Ali napad na noćni klub otkrio je drugu stranu priče koja je jednako važna za razumijevanje današnje Turske i njenih političkih promašaja.

Tursko društveno tkivo rastrgano je do srži, na način da Turska danas ne može tugovati kao jedinstvena zemlja, a kamoli veseliti - iako za ovo prvo u posljednje vrijeme ima mnogo više razloga nego za potonje.

Reina - simbol "stare Turske"

Klub Reina nije obično mjesto. Ona je simbol sekularne Turske, onog dijela društva koje predsjednik Recep Tayyip Erdogan posljednjih nekoliko godina uporno napada kao "staru Tursku": ljudi koji nisu povezani s društvenom stvarnošću, koji su nepravedno privilegirani, koji "toče viski dok uživaju u pogledu na Bosfor".

Najčešći posjetitelji Reine su "bijeli Turci", kako ih je nazvao pokojni novinar Ufuk Güldemir: sekularni, visoko obrazovani, iz više srednje klase. Donedavno nikoga u Turskoj nije bilo posebno briga ako se neki od njih opijaju, plešu i bezbrižno se zabavljaju. Sada je pod prijetnjom ne samo njihov životni stil već i sama njihova sreća.

Kampanja protiv proslave Nove godine

U posljednjim danima 2016. u Turskoj se provodila sustavna kampanja - od državnih i lokalnih vlasti i nevladinih institucija - protiv proslave Nove godine. Turski direktorij za religiozna pitanja proglasio ju je "nedozvoljenom" za turske muslimane. Posteri s ilustracijom bradatog muslimana koji udara šakom Djeda Mraza izvješeni su po cijelom Istanbulu.

Grupa islamista se fotografirala kako u tradicionalnoj turskoj nošnji drže pištolj uperen u glavu Djeda Mraza. 31. decembra islamističke novine imale su naslovnicu: "Ovo je naše posljednje upozorenje. NEMOJTE slaviti."

Iako je većina turskog naroda konzervativna i religiozna, točenje alkohola i proslava Nove godine nikad nije bila problematična u javnosti. Svima je bilo jasno da poštivanje tuđeg životnog stila u povijesnom sjecištu različitih kultura kao što je Turska nije samo stvar pristojnosti, već i preduvjet mirne koegzistencije.

To vrijeme je gotovo sa starom Turskom, koja zaista nikad nije bila demokratska. No i nakon državnog udara 1980. Turska nije uspjela izgraditi institucije koje bi bile inkluzivne. Sada imamo novu Tursku bez traga stare tolerancije, upozorava Basaran u tekstu za Washington Post.

Glasna i jasna podrška teroristi na društvenim mrežama

Čini se da napad Islamske države, za koji je preuzela odgovornost preko svoje službene agencije Amak, podržavaju i neki u samoj Turskoj. U satima nakon masakra u Reini, društvene mreže bile su pune zlobnih komentara kako je napad bio "pravedan" i "odmazda za proslavu Nove godine i opijanje".

Zbog glasina da je terorist bio odjeven u kostim Djeda Mraza, jedan komentator je napisao: "Vaš Djed Mraz ne nosi darove sve vrijeme. Jeste li mislili da će vam piva i rakije koje ste pili pomoći u zagrobnom životu? Kako da ne!". Drugi je dobacio: "Ako se zabavljate s vašim mini suknjama dok svijet gori, evo što dobijete".

No najpotresnija je bila reakcija, odnosno nedostatak iste, od Erdoganove vlade. Nakon prošlomjesečnog napada turskog PKK-a na policajce i zaštitare, uhapsile su "zbog promocije terorizma" više od 200 tviteraša koji su kritizirali Erdoganovu politiku prema Kurdima. Ovog puta, ništa.

Nažalost, iz ovoga se da zaključiti da znatan dio Erdoganovih pristaša šutke tolerira, čak i dijeli, mentalitet Islamske države. Rezultat je da se drugi dio Turske - sekularni, "stari", bijeli - osjeća kao ugrožena manjina i primarna meta terorista, zajedno s Kurdima i alavitima. Njihovu agoniju i žrtve većina ignorira.

Sekularni Turci se nikad nisu osjećali tako sami, zaključuje Ezgi Basaran u tekstu za Washington Post.