Edin Subašić: Država opasna po život

Nešto duboko nije uredu sa društvom u kojem tek tragični događaji, poput saobraćajne nesreće u petak uveče u centru Sarajeva, samo na kratko osvijesti i podsjeti da bi trebalo nešto učiniti i suprotstaviti se vladavini nasilja na ulici, u školama, iza zaključanih vrata...

Piše: Edin Subašić*, za portal Radiosarajevo.ba

Ustvari odavno je trebalo. Nekad kad je pala prva krv u besmislenom divljanju po gradskim ulicama. Ovih dana razvijat će se teorije o budućoj preventivi ovakvih događaja i sve će pasti u zaborav do narednog slučaja. Ili, ipak, neće?

Žrtve i nasilnici

U petak uveče oko 23.30 sati Armin Berberović (27) upravljajući Mercedesom, bez položenog vozačkog ispita, pijan, na pješačkom prelazu udario je tri djevojke od kojih je Azra Spahić (25) preminula na mjestu, a njene dvije prijateljice su teško povrijeđene. Berberović bježi sa mjesta događaja, a policija ga hapsi tri sata kasnije.

Istraga je u toku...

Međutim, da li je dovoljno samo zakonsko utvrđivanje činjenica, suđenje i odmjeravanje kazne? Kroz policijski bilten hladno se objavljuje i besmislen podatak... "vozilo je, također, pretrpjelo štetu i smješteno je u depo".

Aha... Dakle, i Mercedes je stradao!? Nešto nije uredu s poretkom stvari kako ih postavlja Država. Evo na primjer, veća je novčana kazna za parkiranje na zelenoj površini, nego za prolazak na crveno svjetlo! Pa, ljudi moji, da li je to normalno?!

Ovakvi događaji, iako ih se ne može predvidjeti, govore nam koliko je opasna Država u kojoj živimo. Država je, naime, bila obavezna ovo spriječiti. Država je morala nešto naučiti iz prethodnih tragedija i bolje odmjeriti kakvu sankciju zaslužuju ubice za volanom. I još važnije – Država je morala shvatiti da mirni, lojalni i njeni najbolji građani koji je poštuju - zaslužuju bolju zaštitu.

Sada je ovo već zapušten problem i veliki izvor nesigurnosti građana.

Turbulentna vremena istisnula su iz nekih ljudi ono najbolje, a i iz drugih ono najgore: bezosjećajnost, agresiju i zlo do te mjere da se niti ne osvrnu kad ugase nečiji život.

Psihologinja prof. Jasna Bajraktarević nedavno je definirala aktere haosa u kojem živimo:

"Postoje četiri kategorije ljudi: žrtva, nasilnik, posmatrač i pomagač! Imamo institucije i sistem, ali često im je zabranjeno da djeluju; slučajevi se zataškavaju! Policiji su, također, često vezane ruke! Zlo nije sankcionisano i kažnjeno!"

Iako se odnosi na drugu vrstu nasilja primjenjivo je i na aktuelnu situaciju. Jer, Država je pokazala da nije u stanju sankcionirati zlo i primijeniti zakon jednako za sve.

Evo nekoliko primjera...

Serija ubistava

Primjer prvi, 1. aprila 2014. godine u Nedžarićima Semir Rastoder pogazio je Havu Dovadžiju, suprugu i majku dvoje djece. Vozio je 103 kilometra na sat. Na suđenju je osuđen na 5,5 godina zatvora, ali je Vrhovni sud presudu 2019. godine poništio i naredio novo suđenje. U međuvremenu Rastoder nije bio u zatvoru, iako su građani protestirali protiv njegovog puštanja. Uzalud.

Na jednom od posljednjih ročišta na sudu Rastoder je rekao:

"Još samo jednom da kažem da mi je žao, tako je moralo da bude.“

Šta je "moralo da bude"?! Danas ga se može vidjeti po gradu u društvu po kojem se može zaključiti da je vrlo blizak jednoj moćnoj porodici. Pa, je pitanje hoće li ga ikad stići pravda.

Primjer drugi, 10. oktobra 2016. godine, u večernjim satima, u ulici Zmaja od Bosne u Sarajevu, Sanjin Sefić je krećući se Golfom 6 pri brzini od 100 km na sat i pritom prošavši kroz crveno svjetlo na semaforu usmrtio Selmu Agić iz Bugojna i Editu Malkoč iz Bosanske Krupe, nakon čega je pobjegao s mjesta nesreće - iste noći je otišao u Srbiju. Imao je i pomagače, kao i nijeme posmatrače na graničnom prelazu Uvac.

Nakon slučaja Have Dovadžije javnost je bila mnogo oštrija i zahtjevnija prema Državi pa je nakon izručenja iz Srbije Sefiću suđeno. Osuđen je na 17 i po, a nakon žalbe na 16 i po godina zatvora. Vidjet ćemo koliko će "odležati".

Bila je to dosad najviša izrečena kazna za ovakav zločin, ali je u javnosti preovladao osjećaj da je pravda samo djelomično zadovoljena. Ipak, činilo se i da Država konačno ozbiljno shvaća problem i da presuda Sefiću treba biti upozorenje potencijalnim ubicama za volanom. Ali, Država zatim opet pada na ispitu...

Primjer treći, 11. februara 2022. godine u ulici Hamdije Kreševljakovića na dječaka Orhana Tanovića svojim džipom  Porsche Cayenne naletio je Benjamin Spahović, "lice od ranije poznato policiji".

Jurcao je iako mu je bila izrečena mjera zabrane upravljanja motornim vozilima i kršio sve saobraćajne propise. Dijete je teško povrijeđeno, dugo liječeno i, hvala Bogu, oporavilo se. Onda nastupa Država. Umjesto suđenja i presude – nagodba. Priznanje i samo dvije godine zatvora!? I novi apsurd, pazite sad ovo...

Nagodba umjesto pravde

"Potpisali smo sporazum. Smatramo da smo našli zajednički jezik s Tužilaštvom. Spahović je insistirao (!) da se napravi taj sporazum", izvali advokat ovog poznatog siledžije Omar Mehmedbašić.

Dakle, siledžija i umalo ubica je "insistirao" na sporazumu i manjoj kazni, a Država je klepila ušima i zatvorila predmet kako je sudu jeftinije.

I da ne zaboravimo, siledžiji će biti oduzeta i vozačka dozvola. Privremeno.

Vratimo se na petak uveče i novu tragediju. Armin Berberović, pijan i bez dozvole, za volanom Mercedesa, već kažnjavan sa 2.000 KM neplaćenih kazni. I pazite sad, policija saopštava da mu je "više puta oduziman automobil", a zatim vraćen.

I tako redom sve do petka uveče.

Ima nešto zajedničko u ovim slučajevima. Djevojke Selma, Edita, Azra, dječak Orhan pa Hava bile su uzorne, omiljene i vrhunske osobe. Postale su žrtve!

Siledžije i ubice za volanom najčešće su osobe sklone kriminalu, alkoholu, drogama i nasilju, okićene imetkom sumnjivog porijekla. Po svemu su devijantne ličnosti na koje kazne očigledno nisu djelovale. Naprotiv, bivali su sve nasilniji, bahatiji i ekstremniji. I po pravilu su to mladi ljudi, loše ili nikako odgojeni, odrasli uz pogrešne "heroje" u iskrivljenom sistemu vrijednosti, bezosjećajni i indiferentni na patnju ljudi koje oko sebe ugrožavaju i često sažaljivi samo na vlastitu zatvorsku sudbinu. Pokaju se lažno tek kad čuju presudu.

I uprkos tome, Država je indolentno samo pisala kazne. Kad baš mora. I vrlo često okretala je glavu od noćnih orgijanja "trkača" po gradskim ulicama, od džipova sa tamnim staklima i kockastih "gloova"! S pištoljima za pojasom, od kriminogenih sinova tajkuna i političkih guzonja čije će aferime svakako "...babo sredit jednim pozivom".

"'Ta će murija... papci... prašinari."

Eto, to je otprilike status Države u očima nasilnika.

Nova vlast je puno obećala – tražimo rješenja

Da li je ovo trenutak kad konačno kažemo – ne može više ovako? I da li je Azra glavom platila neku novu pamet, odlučnost i odgovornost Države prema građanima? Vidjet ćemo. Nije Država još dorasla ni slučajevima drugačijih stradanja nedužnih građana kao u slučaju ubistva Dženana Memića.

I šta bi mogla Država uraditi? Propisati i primjenjivati drakonske kazne za ubice za volanom, a ne samo za parkiranje na invalidsko mjesto. Može li policija biti stalno (!) prisutnija na ulici i na usluzi mirnim građanima?

Češće kontrole agresivnih osoba tzv. "povratnika u vršenju KD"? Oduzimanje vozila bez kasnijeg vraćanja, pa onda i drugog, trećeg vozila... Do mjere kada se siledžiji više ne isplati sjesti za volan?

Država će morati prvo shvatiti problem, a zatim kreirati rješenja, ako želi konačno zavesti red bar u domen sigurnosti u saobraćaju. Trebat će tu i stručnosti i odlučnosti.

Neka rješenja za obuzdavanje siledžija za volanom primijenjena u ozbiljnim državama ukazuju da se može.

Više o ovoj tragediji možete čitati OVDJE.

Na primjer, u Njemačkoj se vozačima uhvaćenim sa alkoholom ili drogom u krvi oduzima dozvola, a potom ih se vodi na tzv. "idiotentest" (zvanično MPU). Radi se o medicinskoj i psihološkoj provjeri sposobnosti vozača koji uporno ponavljaju prekršaje (čak i pogrešno parkiranje).

Kolokvijalni naziv testa svjesno je pomalo degradirajući i uperen je protiv vozača koji misle da su iznad zakona i drugih građana. Proistekao je iz shvatanja u Njemačkoj da su prekršioci saobraćajnih propisa vrlo opasni prijestupnici. Zakonska i praktična suština testa je u tome da se na medicinskom i psiho testu mora postići odličan rezultat kako bi se dozvola vratila.

Možda je iluzorno očekivati da bi zakonodavac u Bosni bio spreman donijeti neko slično rješenje, ali pogledamo li profile ubica za volanom čini se da bi to bilo sasvim opravdano.

Uostalom, nova vlast je puno toga obećala, a valjda je sigurnost građana prioritet.

*Autor je umirovljeni brigadir Vojne obavještajno-sigurnosne službe OS BiH, magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i vojno-politički analitičar u projektima koji se bave sigurnosnim pitanjima

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.