Dragan Bursać: Dok srpski i hrvatski nacionalisti lobiraju za raspad BiH, Muzafer se kupa!

"Ako baš vi što se kunete u BiH ne objasnite šta je Bosna i Hercegovina, objasnit će Max Primorac. Ako vi ne objasnite šta Dodik radi, objasnit će Dodikov lobista. Ako vi ne govorite sa US kongresmenima, govorit će Cvijanović. Ako vi ne razgovarate sa evropskim konzervativcima, razgovarat će Čovićevi ljudi. I dok se u Washingtonu plaćaju milioni za nezavisnu RS, a po Briselu razgovara o trećem entitetu, sa sarajevske plažne političke nezainteresovanosti čuje se samo bezbrižno zapljuskivanje vode. Muzafer se kupa. Država neka pričeka da se neko vrati sa odmora. Ako još ima koga."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Dok se u Washingtonu i Briselu ozbiljnim novcem, ozbiljnim vezama i ozbiljnim ljudima od strane srpskih i hrvatskih nacionalista lobira za preuređenje, slabljenje i konačno rastakanje Bosne i Hercegovine, političko Sarajevo (šta god to bilo) ponaša se kao provincijska mjesna zajednica koja je upravo otkrila da na svijetu ima ljudi koji razgovaraju iza zatvorenih vrata.  

Jesmo li svi toliko slijepi ili Max može nastaviti? 

Srpski i hrvatski nacionalistički projekti imaju lobiste, kancelarije, fondacije, kontakte, ugovore, budžete i jasne političke ciljeve. Bosanskohercegovačka državotvorna politika ima saopštenja za javnost, poneki zabrinuti televizijski nastup i Muzafera koji se kupa. 

Muzafer je, razumije se, metafora. Metafora je to našeg političkog neshvatanja realnosti dok se oko Bosne i Hercegovine vodi veoma ozbiljna međunarodna politička utakmica. 

Posljednja vijest stiže iz Brisela. Predstavnici američke Heritage Foundation razgovarali su u Evropskom parlamentu o Bosni i Hercegovini, a u tim razgovorima otvoreno se pojavila priča o reviziji Daytona i takozvanom trećem entitetu. Heritageov Max Primorac tu priču zagovara već mjesecima, pisao sam o tome nadugo i naširoko. Krajem prošle godine pred američkim Kongresom Bosnu i Hercegovinu opisivao je kao propalu državu, zagovarao ukidanje OHR-a i temeljito preuređenje postojećeg poretka. U međuvremenu se ista politička roba pojavila u Briselu.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Dakle, neko radi. 

Možemo se mi sad smijati Primorcu, možemo njegove stavove proglašavati ekstremističkim, ultradesničarskim, islamofobnim ili politički suludim, možemo svaki put iz Sarajeva izdati saopštenje kako trećeg entiteta neće biti, ali čovjek putuje, govori, sastaje se, uvjerava, povezuje ljude i proizvodi politički narativ. Ideja koja jučer zvuči bizarno, već sutra se pojavi na konferenciji, prekosutra u kongresnom saslušanju, a zatim u hodnicima Evropskog parlamenta. Upravo tako izgleda lobiranje korak po korak. Njegov smisao i jeste da političku ideju ponavlja toliko dugo i na toliko relevantnih mjesta dok konačno iz kategorije nezamislivog ne pređe u kategoriju legitimne teme o kojoj se razgovara. 

Dragan Čović i politički Zagreb tu lekciju odavno razumiju.

HDZ-ova politika prema Bosni i Hercegovini decenijama se ne vodi samo u Mostaru. Ona se vodi u Zagrebu, Bruxellesu, Washingtonu, pogotovo u Evropskom parlamentu, kroz diplomatske kontakte, fondacije, konferencije, hrvatske EU zastupnike, prijateljske političke krugove i ljude čiji je posao da određenu reinterpretaciju Bosne i Hercegovine pretvore u prihvatljiv međunarodni narativ. Taj narativ ima nekoliko jednostavnih poruka: Hrvati su ugroženi, kršćani su kao takvi ugroženi, Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnike, Bosna i Hercegovina je disfunkcionalna, građanski koncept predstavlja prikrivenu bošnjačku dominaciju, a rješenje se nalazi u dodatnom etničkom preuređenju zemlje. 

Ponavljaj dovoljno dugo i dovoljno glasno, plati dovoljno ljudi da to ponavljaju na pravim adresama i jednog dana će neko u Washingtonu ili Briselu upitati: Dobro, šta ćemo konačno sa hrvatskim pitanjem iako hrvatsko pitanje ne postoji u realnosti? 

U tom trenutku lobiranje je već obavilo pola posla. 

Četiri miliona razloga za lobiranje u ime RS-a 

Još brutalniji primjer stiže iz Republike Srpske. 

Prema dokumentima iz baze američkog Ministarstva pravde koje je analizirao Radio Slobodna Evropa, vlast entiteta Republika Srpska, platila je četiri miliona dolara firmi Dickens & Madson za lobističke aktivnosti u kojima se među ciljevima pojavljuje zagovaranje nezavisnosti RS-a od Bosne i Hercegovine. Riječ je samo o malenom dijelu mnogo šire i višegodišnje mreže lobiranja u Sjedinjenim Državama. 

Četiri miliona dolara. Za jednu jedinu lobističku priču. 

Novac građana Bosne i Hercegovine, prikupljen na teritoriji Bosne i Hercegovine, koristi se, ako me pratite, kako bi se u glavnom gradu najmoćnije države svijeta zagovaralo razbijanje Bosne i Hercegovine. 

Je li vam jasno? 

U tome se nalazi jedna od najluđih političkih perverzija našeg vremena: Država finansira vlastito rastakanje, a njeni samozvani branitelji posmatraju predstavu kao zalutala publika koja je slučajno kupila karte za pogrešan film. 

Milorad Dodik je, za razliku od političkog Sarajeva, veoma rano razumio jednu stvar: Međunarodna politika nema mnogo veze sa moralnim zgražavanjem. Ona počiva na interesima, kontaktima, novcu, uticaju, dugoročnom radu i sposobnosti da vlastitu priču učiniš prisutnom. Možete Dodika smatrati provincijskim autokratom što i jeste, nacionalistom, secesionistom ili političkim avanturistom, ali bi bilo krajnje glupo potcijeniti njegovu sposobnost da godinama gradi međunarodnu mrežu potrebnu za ostvarivanje političkih ciljeva. 

Nagovori im se Dino! 

Tu dolazimo do izjave Elmedina Konakovića iz augusta prošle godine koja danas zvuči gotovo nestvarno.

Konaković je tada za N1 kazao da Željka Cvijanović, pazite sad, mjesecima lobira kod Amerikanaca, prvenstveno za sebe, da pokušava skinuti vlastite sankcije i osigurati sebi bolju poziciju, pa dodao kako misli da "Dodik to čak i ne zna". 

Čovjek bi se danas nakon svega zapitao šta je fascinantnije: Procjena da Dodik nema pojma šta mu najvažnija saradnica mjesecima radi u Washingtonu ili činjenica da ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine lobiranje jednog od ključnih ljudi SNSD-a posmatra prvenstveno kao privatnu operaciju spašavanja vlastite političke kože. 

Dodik je itekako znao.
Cvijanović je itekako znala.
Ljudi oko njih su itekako znali. 

Znali su šta traže, kome idu, koliko to košta i kakav rezultat žele dobiti. Danas vidimo dokumente u kojima se nezavisnost RS-a pojavljuje kao lobistički cilj, dok su istovremeno godinama građeni kontakti sa američkim konzervativnim krugovima. To više nije kafanska prijetnja poslije treće rakije niti Dodikova predizborna predstava pred kamerama RTRS-a. To je politički projekat koji ima međunarodnu infrastrukturu. 

I tu prestaje priča samo o Dodiku i Čoviću.
Počinje mnogo neprijatnija priča o Sarajevu. 

Zašto ne postoji BiH lobistički sistem? 

Gdje je bosanskohercegovački lobistički sistem? 

Gdje su kancelarije koje svakoga dana rade sa američkim Kongresom? Gdje su ljudi koji obilaze evropske parlamente? Gdje su ozbiljni think-tankovi koji na engleskom jeziku proizvode političke analize Bosne i Hercegovine namijenjene zapadnim donosiocima odluka? Gdje su stručnjaci koji prate svaku inicijativu usmjerenu protiv ustavnog poretka zemlje i odgovaraju prije nego što ona postane međunarodna tema? Gdje je mreža bosanskohercegovačke dijaspore pretvorena u politički kapital? Gdje su naši ljudi u akademskim, poslovnim, diplomatskim i političkim krugovima Zapada povezani u sistem?

Gdje je, na kraju krajeva, strategija?
Umjesto strategije imamo submisivnu reakciju, ako i to.
Dodik nešto kaže – Sarajevo napiše saopštenje.
Čović nešto zatraži – Sarajevo, pogadate saopštenje.
Zagreb pokrene diplomatsku inicijativu – Sarajevo, eventualno otvoreno pismo.
Beograd otvori novu temu – Sarajevo napiše po nekome tekstić. 
I tako... idemo dalje...Neko u Washingtonu spomene treći entitet – Sarajevo se zgrozi.
Heritage odnese istu priču u Brisel – Sarajevo se začudi. 

Takva politika uvijek kasni barem jedan potez, a najčešće nekoliko godina, da ne kažem decenija.  

Shvatili ste, ono što bi trebalo biti državotvorno, građansko tkivo BiH, oličeno u Sarajevo, živi u 2006. godini, gleda je li u Bijeloj kući Klinton ili Obama i nada se da će se stvarnost "riješiti sama od sebe". Poput djeteta koji prekriva drhtavim rukama oči dok ta stvarnost, odavno drugačija, zapljuskuje ovaj svijet.  

Najveći problem Bosne i Hercegovine danas zato nije snaga njenih neprijatelja. Njihovu snagu uglavnom dobro, odlično poznajemo. Mnogo veći problem predstavlja slabost, lijenost i provincijalnost onih koji tvrde da državu vode i brane. 

Kako se brani država u 21. vijeku? 

Jer država se u 21. vijeku ne brani samo zastavom, patriotskim govorima i obilježavanjem Dana državnosti. Država se brani u Washingtonu, Berlinu, Londonu, Bruxellesu, Parizu i Ankari. Brani se dokumentima, kontaktima, lobistima, diplomatijom, medijima, univerzitetima, institutima, poslovnim ljudima, novcima, uticajem i dijasporom. Brani se tako što senator, kongresmen, europarlamentarac ili savjetnik ministra prije sastanka sa Dodikovim ili Čovićevim lobistom već zna bosanskohercegovačku stranu priče. 

A mi smo svoju vanjsku politiku uglavnom pretvorili u niskobudžetnu turističku agenciju sa diplomatskim tablicama. Ode delegacija. Slika se. Rukuju se. Kažu da su odnosi prijateljski. Sagovornik onda potvrdi podršku evropskom putu Bosne i Hercegovine. Objavi se fotografija. Izda se saopštenje. Vrati se delegacija.

I Muzafer nastavi da se kupa. 

Treći entitet i samostalna RS, su simbioza uništenja zemlje 

Posebno je porazno što srpska i hrvatska nacionalistička politika, koliko god međusobno imale različite krajnje ciljeve, savršeno razumiju zajednički interes u slabljenju bosanskohercegovačke države. Dodik želi što prazniju Bosnu i Hercegovinu kako bi Republika Srpska imala što više atributa države. Čović želi što etničkiju Bosnu i Hercegovinu kako bi hrvatska politička teritorijalizacija i treći entitet postao logičan naredni korak. Beograd želi Bosnu dovoljno slabu da RS trajno ostane njegov politički i geostrateški plijen, dok Zagreb želi sistem u kojem će preko HDZ-a BiH imati institucionalnu polugu za odlučivanje o unutrašnjim poslovima susjedne države.

Različiti putevi, vrlo slična raskrsnica. Bosna i Hercegovina svedena na ljušturu. 

Zato priča o trećem entitetu i priča o nezavisnoj Republici Srpskoj pripadaju istoj političkoj arhitekturi. Jedna drugu hrane. Što više Bosnu predstavljate kao nemoguću zajednicu triju zavađenih plemena, lakše prodajete ideju da svako pleme treba dobiti svoj komad zemlje. Upravo zbog toga su opasni narativi o BiH kao "failed stateu", sukobu kršćanstva i islama i trajno nespojivim narodima. U posljednjem izvještaju visokog predstavnika UN-u upozorava se upravo na pokušaje dodatne etničke podjele zemlje i na narative koji Bosnu predstavljaju kao prostor civilizacijskog sukoba. 

Takve priče imaju političku funkciju.
Prvo ubijete ideju zajedničke države.
Onda teritorijalnu podjelu predstavite kao razumno rješenje.

A za to vrijeme oni koji bi morali braniti suverenitet Bosne i Hercegovine vode unutrašnje ratove oko direktorskih i ministarskih mjesta, javnih preduzeća, tendera, kandidatskih lista i toga ko će kome uzeti tri procenta glasova na narednim izborima. 

Oktobar je blizu, Muzafer ima preča posla 

Bosanskohercegovačkoj politici zato treba manje patriotske, impotentne samohvale, a mnogo više hladne državničke pameti. Treba joj profesionalna lobistička infrastruktura u Washingtonu i Bruxellesu, trajna diplomatska ofanziva, fond za stratešku komunikaciju, povezivanje dijaspore, saradnja sa univerzitetima i think-tankovima i, potentni mladi ljudi koji vile svoju zemlju, a prije svega, svijest da se međunarodni položaj države gradi svakoga dana.

Jer prazninu uvijek neko popuni.
Ako vi ne objasnite šta je Bosna i Hercegovina, objasnit će Max Primorac.
Ako vi ne objasnite šta Dodik radi, objasnit će Dodikov lobista.
Ako vi ne govorite sa kongresmenima, govorit će Cvijanović.
Ako vi ne razgovarate sa evropskim konzervativcima, razgovarat će Čovićevi ljudi.

A kada nakon nekoliko godina njihove formulacije osvanu u političkim dokumentima, kongresnim raspravama i evropskim institucijama, biće kasno za konferenciju za novinare na kojoj će neko iz Sarajeva zabrinuto saopštiti kako je "iznenađen i razočaran". 

Srpski i hrvatski nacionalisti odavno razumiju da se države i paradržave ne prave samo na izborima i u parlamentima. Prave se vezama, novcem, propagandom i upornim pretvaranjem vlastitih interesa u međunarodno prihvatljive političke ideje. Bosanskohercegovački suverenisti, ukoliko taj politički rod još postoji u operativnom smislu, morat će konačno shvatiti isto.

Jer dok oni otkrivaju šta znači riječ lobiranje, drugi već lobiraju za zemlju POSLIJE Bosne i Hercegovine. 

I dok se u Washingtonu plaćaju milioni za nezavisnu RS, a po Briselu razgovara o trećem entitetu, sa sarajevske plažne političke nezainteresovanosti čuje se samo bezbrižno zapljuskivanje vode.

Muzafer se kupa.
Država neka pričeka da se neko vrati sa odmora. Ako još ima koga. 

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.