Dragan Bursać: Pravi Hrbin!

Potpredsjednik hrvatske Vlade, Boris Milošević, objavio je na svom Facebook profilu da će se pojaviti u Kninu na ovogodišnjoj obljetnici “Oluje“.

Piše: Dragan Bursać

Pa šta nije u redu sa ovim čovjekom i njegovom objavom?

Kriv što je živ

Zdrav razum će reći, dapače-sve je u redu! Dolazak jednog državnog uglednika, pa još i Srbina, utabaće put u neke nove, vjerujemo bolje odnose srpske nacionalne manjine sa vlastima u Zagrebu. Lična hrabrost ovog pojedinca, kome je za vrijeme te “Oluje“ ubijena baba samo zato što je Srpkinja govori mnogo više od bilo koje riječi namjere u jednom Facebook statusu.

Pa ipak, izdvojio bih ovo:

“U Knin idem otvorena srca, iskreno, s nadom da ova Vlada može napraviti taj tako važan korak, korak prema budućnosti, boljem društvu, društvu razumijevanja, poštovanja i tolerancije i da možemo izaći iz rovova u kojima smo ukopani. Nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom.“

Ove riječi govore (gotovo) sve. Ovo je, kada bolje razmislim, jedan od rijetkih primjera potpune ljudskosti i trijumfa iste nad nacionalizmom, niskim strastima, hinjenom osvetom i latentnom mržnjom na ovim prostorima.

Priča o izdajniku

Dobome, uvodni dio teksta se odnosi na normalne ljudske jedinke i na normalna ponašnja i poimanja svijeta. Sa druge strane, većinsko srpsko javno mnjenje prefarbano je nekim drugim bojama i intonirano nekim drugim tonovima. A ta antimuzika za tvdo uho kaže da je Boris Milošević najobičniji srpski izdanik, da je odmetnuti Srbin, da mu i nije mjesto međ' srpski rodom i slično.

Za institucionalni odstrel su se pobrinuli politički konveriti i oportunisti poput Ivice Dačića i Milorada Dodika, a za medijsku baražnu vatru, uvijek su tu srbijasnki tablodi poput “Informera” ili “Politike”. I da, dobro ste pročitali ovaj potonji, najstariji list na Balkanu, prometnuo se u najobičniji tabloid i to tabloid druge lige, koji uzma otpatke od pomenutog “Informera” ”Kurira” ili ”Večernjih novosti”.

A tamo sve buči od poziva na linč i naslova po kojima Srbin “ne sme da ide na obilježavanja Oluje“ ili kako oni kažu na proslavu.

No taj medijski pogrom je tek početak nečeg mnogo strašnijeg, što će imati produženo dejstvo, a krije se u jeziku i semantici. Pa su tako profesionalni velikosrpski nacionalistički krugovi, sve sa primjesama kvazielitizma i eugenike, već preimenovali Srbe u Hrvatskoj i dali im ime Hrbi. Hrbi su se tako pridružili “Alijinim Srbima”, “halal Srbima“, “političkom Sarajevu“, “vojvođanskim separatistima“ i dobrom dijelu srpskog demokratskog miljea diljem svijeta, koji se ne uklapa u valikosrpske narative i nominalno su ispisani iz “srBstva“.

SrBstvo naci-izmišljotina na temeljima svetosavlja

A pojam “srBstva”, je aktuelizirao potomak ratnog zločinca Željka Ražanatovića-Arkana, sin Veljko, koji sam za sebe tačno kaže da je simbol tog izstog srBstva. E taj pojam predstvalja neku vrstu svetosavlja za kraj 20. i prvu polovinu 21. vijeka. SrBstvo je kao i svetosavlje izmaštan i izmišljen ultranacionalistički pojam, koji preferira, ma šta preferira, koji unisono gleda ljude samo kroz prizmu jedne nacije i pripadajuće joj vjere. SrBstvo je razdionik između normalnog čovjeka i nacionaliste ili u svijetu srBskih nacionalista, to je razdionik između namaštanog ubermenša ćiriličnog i neodstojnog svijeta ostalog.

Nezgodacija je što revolucija jede svoju djecu, ali srBstvo, srBstvo ih baš ždere i uništava. I to srBstvo je zapravo razlog što je Srba sve manje. Kažem, nema tu više Vojvođana, nema dobrog mislećeg dijela bosanskih Srba, nema Srba iz Hrvatske, jer jebi ga, nisu dovoljni Srbi po kanonima srBstva.

Sa druge strane, srBstvo je valjda jedina ideologija na svijetu koja iz sebe isključuje pripadnike svog naroda, dok istovremeno u sebe na silu gura pripadnike drugih naroda, poput Crnogoraca, Bošnjaka, Hrvata, Makedonaca... Eto, to svijet nije vidio do pojave srBstva!

Velim, tako su ovi zadnji Srbi najednom postali Hrbi. Inače u realnosti, to su ljudi koji su odlučili živjeti i ostati na svojim ognjištima, ljudi koji su umjeto traktorske kolone i vječnog poluživota apatrida odabrali svoju državu koja je bila, koja jeste i koja će biti Hrvatska. Pa su ti ljudi, pravi ljudi stali uz “Alijine Srbe“ u “teheranskom Sarajevu“ iste one koji nisu pristali da po naredbi Krajišnika i Šarovića otkopavaju svoje mrtve i kolektivno krenu negdje u istočnu Bosnu.

I tako je srBstvo napravilo luping, usisalo se u sebe, pojelo samo sebi rep, osakatilo istinsko srpsko biće ne samo kulturološki, povijesno, nego i semantički i stvorilo kako sada stvari stoje nekakvu Himeru, krivi nasad od isključive ultranacionalisitčke ideologije i inkluzivne eugenike.

Quo vadis Srbine?

Šta je, majku mu, onda “pravi Srbin“? Pravoslavac obavezno, jer, koji klinac je Srbin bez crkve. Najobičniji je ateista, peder, šupak, padavičar nedostojan. “Pravi Srbin“ u isto vrijeme svojata sve druge narode oko sebe, dok prezire Srbe koji nisu “pravi“. “Pravi Srbin“ koristi sve prednosti Zapadne civilizacije, dok istu pljuje i zaziva Putinovu diktaturu. “Pravi Srbin“ se liječi u lokalnom trošnom poljuljanom zdravstvenom sistemu, dok hvali šamansku kinesku medicinu. “Pravi Srbin“, zna da u Srebrenici nije bila genocida, da je to ustvari “velika pobjeda srpske vojske“, zna da će, ako treba biti ponovljen, taj nepostojeći genocid...shvatili ste, “pravi Srbin“ i jedini verifikovani Srbin je neka vrsta digitalno-analognog četnika, kome je kriv svako na planeti Zemlji od gej inženjera iz Siulicijumske doline do ovog Borisa Miloševića iz Šibenika, a nikad sam sebi kriv nije.

Eto ga, shvatili ste i to, “pravih Srba“, ne da će biti dostatno koliko za pod jednu šljivu, nego će ih nestati potpuno i to ironično, ne djelovanjem tzv. stranog faktora, nego upravo zbog kvazideologije svane srBstvo, koja iz sebe isključuje čitave dijelove svog naroda.

To što je Boris Milošević, Srbin iz Šibenika našao mrtvu baku, koju je ubio zločinac na rodnom ognjištu iz neposredne bliznine nazvavši je četnikušom nije neki znak da je Boris Srbin. Jer, jebi ga Boris, za razliku od njegovog prezimenjaka, nekadašnjeg vladara Srbije Slobodana, ne mrzi, ne zaziva osvetu, ne širi razdor, nego ide de facto na mjesto zločina i ubistva drage osobe da se miri sa ljudima koji su čuvali svoju zemlju, ali i počinili zločine u ime te zemlje.

I to je njegov jedini neodastatak i falinka. To odsustvo mržnje, nikako ga ne može upisati među “pravovjerne Srbe“, kako ideologija srBstva nalaže.

Hrbi i halal Srbi

I zato je Hrbin. Kao što je onaj moj tviter drug Dragan Mioković po ideologiji srBstva “Alijin Srbin“ ili kao što sam ja izadjnijk srBstva ili “halal Srbin“.

No, kad čovjek vidi u kom je društvu, a kakav ološ stoji nasuprot njega dođe mu da se sam ispiše i iz srBstva, Srba i ostalih igranki, ali nekako shvati kako je bitnije u svom polju djelovanja osvjetali obraz onoj većini koja iz hiljadu i jednog straha saučesnički “srBski šuti“.

I zato će onog Miloševića Slobodana, srpski narod prije svega pamtiti kao jednog od najvećih svojih dušmana, a potez ovog “Hrbina“ Borisa Miloševića, i njegvo prisustvo na obljetnici “Oluje“ uz poruke mira, učiće djeca u nekoj bliskoj budućnosti. Znaćemo za Borisa Čovjeka, a ne Srbina, Hrvata ili potpredsjednika neke tamo Vlade.

A dok se to ne desi, učimo na gestama, ovakvih Ljudi. Jer, neviđeno zdravo je za promjenu biti malo i čovjek.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.