Dragan Bursać: Moj Brančilo, sretna nam Nova Godina!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Ova moja zemlja je i tvoja zemlja Branko i zemlja svih nas. Ova moja zemlja je Sudina zemlja i zemlja Martinina i zemlja Farukova i zemlja Jasnina. Ova moja zemlja je dovoljno velika da se u njoj nastani otac Grmeč i nevjesta Una. Ova moja zemlja je divna toliko da čitav Kosmos Branka Ćopića stane u nju-od orlova koji prereno polete do ogluvjelog baruta. A ovaj moj zemljak Branko je odavno napisao uputstvo za njenu upotrebu, samo smo mi kasno naučili čitati."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Kako sam našao Branka Ćopića na jednoj grmečkoj krivini.

Ima jedna krivina, kad kreneš iz mog Bosanskog Petrovca prema Bosanskoj Krupi, gore preko oca Grmeča. Nije nešto posebno, krivina ima ihaaj na starom i nikad asfaltiranom, šumskom, a magistralnom putu, koji spaja moje Bursaće sa Ćopićevima Hašanima."

Ima li sablje za mjesečinu?

Kažem, krivina je posebna samo zato što sam tu naletio na Branka Ćopića u ljetnjoj omorini.

A bilo je to ovako:  

"...Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima..."

"Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima"... Hmmm. 

Stadoh i ugasih auto. Izađoh na prašnjavu cestu. Nigdje nikog oko mene, a koga bi i bilo na ovom starom, prašnjavom putu, koji ima samo jednu svrhu - da odvede mene do Njega. Pa opet čujem Njegove riječi potpuno razgovjetno u svojoj glavi.

Da, pisao je ovo Branko Ćopić Ziji Dizdareviću, koga više nema. Nagovještavao je Brančilo preko Lorke sudbinu sebe, sudbinu svijeta i sudbinu anđela, koji se pera laćaju, a od mačeva ginu. I žurio je, o kako je on žurio da ulije svijetu malo ljepote, da mu ponudi vodu istine i snagu razuma.

Od onih okeana tuge u Bašti sljezove boje, do udaraca nostalgije liričnog Oca Grmeča. Trčao je perom i mastilom, olovom štamparskim, ne bi li se dijete uhvatilo u paučinu Orlova koji rano polete. Strah je razbijao svjetlom riječi iz maraka džaka u kome se Mačak Tošo oprašta od ovog svijeta; redao je naše heroje kojih nismo bili svjesni u Magarećim godinama, šamarao nas istinom u Prolomu, pa Gluvom barutu...

Prenu me nekakva sova, koja huče u po bijela dana. Planina je ovo, a ja romantiziram Grmeč i previše, pomislih i refleksno se uhvatih kvake na autu. Sigurnost, to je ono što nam treba, ali to je ono što nas sa druge strane uspavljuje i otupljuje. Valja nama dalje u svijet pjesnikov, ili kako Brančilo reče: "Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone."

Je li imao Branko Ćopić svog Branka Ćopića?

I taman da krenem dalje, jer kažem valja mi u Bosansku Krupu, pa u Hašane Brankove, obori me nova misao u sjedište. Sova zašuti, a meni se javi- A, ko je Branku Ćopiću bio Branko Ćopić? Koga se on hvatao u trenucima kad ga žal za mladošću, nostalgija, sjeta, tuga i urođena depresija obore? Kome se Branko obraćao, ako nije sebi? Ko je njemu pravio baštu bijelog sljeza, ko je njegov mlinar, ko je njegov Lijan, đe je njegov Nikoletina Bursać... ako su svi ovi od njega, a za nas nastali???

A, možda je i skončao što nije sebi Ćopića našao naš Brančilo, obori me tuga na sjedište? Gledam onu šumu, iz nje jašu Lijanovi karavani i slivaju mi se u frontalni korteks, pa na znoj izlaze. 

Jesam, ja sam zadojen ovim svijetom, ovom šumom tamnom, travom zelenom, najplavljim nebom na svijetu, ovim jezikom reskim i izgovorom krajiškim, otegnutim i nazalnim, ovom šalom grubom, a pravednom, ovim ljudima kamenog lica i golubijeg srca, kao što je i moje Branko, čuješ li me, čuješ li me!?!?

A, šuma sve jedanko šuti, ne znajući da je Grmečom zovemo. Ova šuma je mogla biti bilo gdje. I moje selo je moglo biti pod Majevicom ili Švarcvaldom ili Fudžijem, a nije. Eto dolje, od onih lijeski, preko luga su naše kuće. Kuće Bursaća, a sa ove strane iza krivine je krupska opština, pa niz goru Hašani. Valja meni u Hašane.  

Ništa nije slučajno! 

Upalih auto. Lagano, krivinu po krivinu, pa niz stranu. Rekoh sebi, prvo ću do vode, do Une, jer ti Brančilo sa ove strane Grmeča si blagosloven najljepšom rijekom na svijetu, Unom i njenim potocima, što je poje, a mi tamo s Petrovačke strane nemamo ni čestite ponornice. A vidiš, Branko, svi misle da smo iz istog kraja, nasmijah se. I dobro je da misle, njima tamo u velikom svijetu je sve to isto - Krupa, Petrovac, ove naše zabiti bosanske su samo dio jedne tačke na šaru zemaljskom. 

Ali je Bosna naša najljepša. Ti kažeš i ja kažem. Samo ti Branko to kažeš ljepše:

"Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj." 

Gledam ispred sebe zamak krupski, gledam šume, vode, gledam paperjaste oblake dolje. Gledam u dlan bi stala džamija i crkva pravoslavna i crkva katolička. Zajedno…Bajka. Na ovo si mislio sigurno dok si pjesmu Bosna pisao!?

Krezave fasade i rat ispod pvc stolarije

A onda na ulazu u Bosansku Krupu, ponovo se zaustavih. Kuće uflekane gelerima krezavo mi se smiju. Rat. Rat ovdje kao i preko brda. Kuće su sve iste kao moja kuća. A moja kuća je bila kuća nova, lijepa, pa ratom silovana, pa popravljena tako da joj rat viri ispod pvc stolarije. 

I sve si znao Brančilo i o ratu, i u ratu, i o ratu nakon rata!

"Znam ja nas, jebo ti nas", kažeš Ziji koga nema i kažeš svima nama koji nestajemo u svojoj nadobudosti egzistencije. A mislili smo da se samo Ziji obraćaš?!

Ulazim u Bosansku Krupu, sjedam pod jednu vrbu nad Unom. Upoznajem Sudu, sad ti to neću pričati, Brančilo moj, dovoljno je reći da mi je to najljepši susret prošle, 2022. A sve kao slučajno, ganjajući tebe i tvoje riječi u mojoj glavi. 

Ništa slučajno nije, jer slučajnosti nema. Slučajnost je rezervisana za nemisleće. 

Valja mi u Hašane! Valja mi tebi. U razgovoru sa Sudom, pričamo o ratovima, koji kao u aleji tornada krstare ovim divnim, a surovim prostranstvima. Po nekom đavoljem taktu i metru.  

Bratoubilački rat kao (ne)završen posao

I opet se sjetih. Ima jedna divna knjiga, a slabo čitana, tvojim riječima premrežena. Humorni je to dnevnik Treba sanjati; 2008. godine izdala ga je izdavačka kuća "Vrijeme" iz Zenice, u ediciji "Bosanski portreti. Inače, Enes Čengić je svojedobno došao na ideju da povede razgovore s Brankom Ćopićem o njegovom djetinjstvu i životu. I eto tako imamo te bisere, ko hoće čitati. 

A između bisera, sakrio se jedan dijamant. 

Evo o čemu se radi.  

Godine 1941. Branko Ćopić posjećuje svoje Krajišnike i uprkos ustaškim klanjima pojašnjava im da je jedina sreća i spas u bratstvu i jedinstvu, a ne u zlu i osveti. Na to sve, javlja mu se baš njegov neki daljnji kum i kaže:

"Ama, čekaj Branko, šta si, brate, navalio prekinimo bratoubilački rat, te gradimo bratstvo i jedinstvo! Pusti nas, ako Boga znaš, da najprije završimo posao koji smo započeli, mislim, ovaj bratoubilački rat, pa kad završimo taj bratoubilački rat, onda ćemo graditi i to, kako ti kažeš – bratstvo i jedinstvo."

Smijemo se Sudo i ja.  

I baš tu, u gradu pjesnika Faruka Šehića, baš tu na njegovoj Uni, gdje se moj savremenik bori s mislima, mladicama i pastrmkama, shvatih - eto to je to!

Mi smo svoje bratoubilačke ratove završili jednom za svagda! Možda 50 godina prekasno u odnosu na Brnačilovu viziju, ali sad je dosta!

"Odoh Sudo, kući da pišem", izvinih se domaćinu. 

I zaista tako i bi. U prašnjavo auto, pa natrag uz Grmeč. Valja mi napisati kako sam Branka našao u sebi, tražeći ga u Hašanima u koje nisam ni otišao. Jer svi mi jesmo Branko koji je iskon ove naše Bosne i Hercegovine. Samo je on tužno i prerano znao neke stvari koje su se kasnije desile. I nije imao Brančila da mu se pojada, kao što mi imamo svog.  

A, sad shvatam. 

Ova moja zemlja je i tvoja Branko i zemlja svih nas. Ova moja zemlja je Sudina zemlja i zemlja Martinina i zemlja Farukova i zemlja Jasnina. Ova moja zemlja je dovoljno velika da se u njoj nastani otac Grmeč i nevjesta Una. Ova moja zemlja je divna toliko da čitav Kosmos Branka Ćopića stane u nju - od orlova koji prerano polete do ogluvjelog baruta. A to je golem Kosmos. Ovaj moj zemljak Branko je odavno napisao uputstvo za njenu upotrebu, samo smo mi kasno naučili čitati. 

Njegovim tragom putuje slava

Pocupkujem u autu, znajući da se priča sama u meni piše. Vraćam se istim onim šumskim putem kojim sam i došao. Mrak lagano sužava pogled i širi zjenice. Lijepo je i ovako. 

I prije no što sam postao svjestan bilo čega, noga je instinktivno nagazila na kočnicu. Auto je zaplesao u gustom oblaku prašine koji se miješao sa mrakom i nekako, jedva ostao na putu. Pojas me je jako stegao i urezao se u znojno rame. 

Nekako zakočih.  

Nešto crno ispod točka.  

Jesam li šta zgazio? Šta je to? Da nije lisica? 

Iskočih iz auta sa jednom željom - da ne vidim krv! 

Koji milimetar ispod prednjeg desnog točka živ i netaknut jež. Uspio sam na vrijeme zakočiti. Sklupčao se jadničak od straha i ubrzano diše. Mnogo ih je u ovo doba godine, a vozači nepažljivi. Sagnuh se, obuhvatih bodljikavog prijatelja i prenesoh ga u zeleni jarak ispod.  

"Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom..." 

Shvatih, nije Brako Ćopić u meni, u nama, mi smo tek junaci njegove nebeske priče o vječnoj ljepoti ove zemlje i doma u njoj. 

Sretna vam Nova 2023, volite se i čuvajte ježeve. Možda u jednom od njih živite vi!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba