Đikić: Čini se da Hrvati odustaju od trećeg entiteta

Piše: Ivica Đikić, Al Jazeera

Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini, kažu izvori iz diplomatskih krugova, upravo mijenja smjer, iako će najviši predstavnici te politike učiniti sve da ta promjena ne izgleda kao promjena. Dugogodišnja destrukcija i poticanje dodatne razgradnje BiH na etničkim principima, sva je prilika, ustupa mjesto konstruktivnom pristupu i pokušaju izgradnje čvršćeg bošnjačko-hrvatskog partnerstva za početak uspostavljanja funkcionalne i prema europskim standardima ustremljene Federacije BiH. Ovotjedni posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Bosni i Hercegovini dosad je najvidljivija manifestacija te mijene.

Čini se da Hrvati prvi put od okončanja rata naovamo odustaju od trećeg entiteta i raznih podvarijanti tog koncepta, svoje dosad jedine stvarne političke ideje kad je riječ o BiH: ne odustaju, naravno, zato što im se odjednom prosvijetlila pamet i zato što odjednom jasno vide ono što nisu vidjeli tokom proteklih dvadeset i nešto godina, nego zato što se rečena politika sudarila sa zidom, to jest nije uspjela dobiti podršku bilo koga relevantnog u međunarodnim centrima moći, a to se prije svega odnosi na Washington, Bruxelles i Berlin.

Jedini hrvatski saveznik u rastakanju i iscrpljivanju Bosne i Hercegovine opstrukcijama i ucjenama bio je Milorad Dodik, šef Republike Srpske, ali on samo iz svojih interesa – tiho ili manje tiho poduprtih iz Beograda – navija za secesionističke težnje hercegovačkih Hrvata.

Ipak nisu političke kamikaze

Daljnje sudjelovanje u tom destruktivnom savezu hrvatsku bi politiku sasvim odvelo na stazu iracionalnosti i izolacionizma, a Kolinda Grabar Kitarović i premijer Andrej Plenković, ujedno i predsjednik HDZ-a, kao ni hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović, ipak nisu političke kamikaze, baš naprotiv: svima njima, naročito hrvatskoj predsjednici i premijeru, izuzetno je stalo do osobnog rejtinga na važnim međunarodnim adresama i neće ulaziti u sukob sa Zapadom zbog nakaradne nakane bosanskohercegovačkog HDZ-a da fiksira i ogradi teritorij svoje vladavine i svog dugotrajnog monopola na sve što ima veze s Hrvatima u BiH.

Mnogo se toga, dakako, može i treba argumentirano prigovoriti vjerodostojnosti izmjene hrvatskog kursa u pogledu Bosne i Hercegovine, kao i vjerodostojnosti hrvatske predsjednice, koja najednom želi otvoriti novu, svjetliju, stranicu u odnosima Hrvata i Bošnjaka, Hrvatske i BiH.

O kakvom to, primjerice, međudržavnom prijateljstvu govori Grabar Kitarović dok istovremeno odbija poštovati zakone Republike Hrvatske i oduzeti državna odlikovanja haškim osuđenicima za ratne zločine u BiH? O kakvom to pijetetu prema nevinim žrtvama Ahmića govori hrvatska predsjednica dok je Dario Kordić, glavni krivac za taj zločin, rado viđen gost na desničarsko-klerikalnim sijelima, koja nisu strana ni gospođi Grabar Kitarović, i dok je njezin savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost Vlado Galić, nekoć visokopozicionirani oficir vojne sigurnosne službe i aktivni sudionik operacija skrivanja hrvatskih ratnih zločinaca iz BiH u Hrvatskoj te zataškavanja istine o zločinima? Kako to da Grabar Kitarović ne vidi više Bosnu i Hercegovinu leglom tisuća i tisuća radikalnih islamista i potencijalnih terorista?

Pitanja slična ovima mogla bi se redati do kraja predugačkog teksta, ali u tome ne bi bilo ničeg produktivnog: da, hrvatska politika prema BiH i u BiH prožeta je dvoličnošću, samoobmanjivanjem, osjećajem više vrijednosti i brojnim kontradikcijama, i da, hrvatska politika godinama je ulagala napore da se obesmisli postojanje Federacije BiH, ali bilo bi puno gore kad bi hrvatska politika ostala dosljedno i uporno pogrešna te kad ne bi bilo mjesta za hvatanje u nelogičnostima i za nabijanje na nos dojučerašnjih promašenih stavova.

Ostatak teksta pročitajte na ovom linku.