Bursać: Stevandiću, Banjaluka je u Bosni i Hercegovini, a Štukanu ti nećeš određivati kuda smije!

"Feđa, dođi u Banjaluku. Dođi pa ćemo zajedno hodati ovim gradom, jer niko ti nema pravo crtati zabranjene zone u tvojoj vlastitoj zemlji. Banjaluka nije Stevandićeva prćija, RS nije njegova karaula, a Bosna i Hercegovina je i tvoja i moja zemlja i šeher Banjaluka je u njoj. I zato, kad ti predsjednik jednog entitetskog parlamenta poruči da "probaš" doći, odgovor je jednostavan: Doći ćeš kući, Feđa. U svoju zemlju."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Nekim ljudima geografiju, ustavno uređenje i elementarne civilizacijske norme očigledno treba crtati flomasterima, pa krenimo od onoga što bi predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić MORAO znati prije nego što građanima počne nabrajati dijelove njihove vlastite zemlje u koje bi trebalo da se plaše doći: Dakle, Banjaluka je grad u Bosni i Hercegovini, Republika Srpska je entitet u Bosni i Hercegovini, glumac Feđa Štukan je državljanin Bosne i Hercegovine, a Nenad Stevandić nema tapiju ni na Banjaluku, ni na Lauš, ni na Starčevicu, niti mu je iko dao ovlaštenje da određuje kojim dijelovima ove zemlje smiju hodati njeni građani.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Kosovo NIJE U SRBIJI, SHVATITE TO!

Kad smo završili ovaj kratki čas geografije, formalne logike i ustavnog uređenja za predsjednika entitetskog parlamenta, možemo se vratiti razlogu zbog kojeg je Stevandić odlučio Feđi Štukanu javno nacrtati mapu potencijalne opasnosti po Banjaluci.

Štukan je, boraveći u Prištini, napisao krajnje jednostavnu rečenicu: "Ako je Kosovo Srbija, kako mogu da uđem na Kosovo, a u Srbiju ne?"

I šta je čovjek pogriješio?

Logički ništa, jer je Štukan 2024. stigao na beogradski aerodrom Nikola Tesla i dobio rješenje kojim mu Srbija odbija ulazak zbog takozvane "negativne procjene bezbjednosnog rizika", potom je ponovo pokušao ući u Srbiju i ponovo bio vraćen, da bi sada sjeo na motocikl, otišao u Prištinu i ušao na Kosovo. Srbija ga zaustavlja na svojoj granici, Kosovo ga pušta preko svoje, i to je čitava mala lekcija iz političke geografije koju je Štukan ispričao jednim putovanjem na motoru.

Možete vi Kosovo zvati Srbijom od jutra do sutra, možete ispisivati table, majice i grafite "Kosovo je Srbija" na svakom zidu od Vranja do Subotice, zaklinjati se u Kosovo pred izbore, nositi, zastave i transparente, ali Feđa Štukan je svojim motociklom napravio eksperiment koji je teško pobiti parolom: stigao je na teritoriju Kosova premda mu Republika Srbija zabranjuje ulazak na svoju teritoriju.

Čovjek je samo primijetio očigledno-Kosovo nije u Srbiji, a onda je na scenu stupio Nenad Stevandić, koji takoder NIJE u Srbiji.

Hitler, narkomani i snajperisti

Predsjednik Narodne skupštine entiteta Republika Srpska, umjesto da Štukanu odgovori argumentom, napisao je da bi "Hitler takođe mogao ući na Kosovo", potom Štukana nazvao narkomanom i snajperistom, da bi na kraju dodao: "Neka proba u Srpsku, recimo u Banjaluku npr., naselja Starčevicu ili Lauš. Ili da posjeti Vulturese..."

E upravo na tom mjestu priča o Kosovu završava, a počinje mnogo ozbiljnija priča o Banjaluci, Bosni i Hercegovini i pravu jednog čovjeka na slobodno kretanje po vlastitoj zemlji.

Jer šta tačno znači Stevandićevo "neka proba"?

A zašto Feđa da ne ode na Lauš i Starčevicu?

Šta bi trebalo da se dogodi Feđi Štukanu ako dođe u Banjaluku, šta ga prema Stevandićevoj sugestiji čeka na Laušu ili Starčevici, ko ga tamo čeka i otkud predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske ideja da gradska naselja nabraja kao eksteritorije na kojima bi jedan državljanin Bosne i Hercegovine trebalo da strahuje za svoju sigurnost?

To su sve pitanja za Nenada Stevandića, a bogami i za institucije koje bi morale obratiti pažnju kada visoki javni funkcioner građaninu ove zemlje prijeteći poručuje da "proba" doći u jedan njen grad, uz precizno navođenje naselja i jedne navijačke grupe.

Predsjednik entitetskog parlamenta nema luksuz kafanske prijetnje, jer njegove riječi nose institucionalnu težinu čak i onda kada ih pokušava predstaviti kao predizborno busanje u prsa.

Kada čovjek na toj funkciji javno prozove konkretnog građanina, kaže mu "neka proba" doći u konkretan grad, nabroji konkretna naselja i još doda konkretnu navijačku grupu, ozbiljna država mora postaviti sasvim jednostavno pitanje: šta je predsjednik parlamenta želio poručiti i kakvu je reakciju očekivao od ljudi kojima se obraća?

A ja bih Feđi rekao nešto sasvim drugo: Feđa, dođi u Banjaluku, pa ćemo zajedno na Lauš i Starčevicu, prošetati našim gradom, popiti kafu, sresti ljude i pustiti Nenada Stevandića da nam objasni šta bi to tačno trebalo da nam se dogodi.

Nisi ti, Nenade, navijački portparol!

Banjaluka pripada SVIM njenim građanima i državi Bosni i Hercegovini, a ne Nenadu Stevandiću. Lauš nije privatni posjed Ujedinjene Srpske, Starčevica nije granični prijelaz Republike Srbije, a Lešinari nisu Stevandićeva privatna vojska koju predsjednik Narodne skupštine može prizivati kad mu zatreba malo predizbornog testosterona za društvene mreže.

Posebno je odvratno uvlačenje navijača Borca u ovu priču, jer ko je Stevandiću dao pravo da sugeriše šta bi "Vulturesi", odnosno Lešinari, uradili Feđi Štukanu? Je li razgovarao s njima, govori li u njihovo ime i jesu li ga ovlastili da ih predstavlja kao prijeteći argument kada mu ponestane političkih?

Upravo tako izgleda cijela njegova poruka: kada nema odgovora na Štukanovo pitanje, iz političkog šešira izlaze Hitler, narkoman, snajperista, Lauš, Starčevica i Vulturesi, pa se jedna rasprava o Kosovu pretvara u mahalsko pokazivanje mišića predsjednika Narodne skupštine.

A Štukanovo pitanje ostaje tamo gdje je bilo: Ako je Kosovo Srbija, kako čovjek kojem Srbija zabranjuje ulazak može otići na Kosovo?

Stevandić odgovor nije ponudio, jer je umjesto odgovora ponudio Banjaluku kao prijetnju.

Nije vam entitet privatni, koliko god vi to željeli

U toj jednoj rečenici vidi se čitava politička filozofija prema kojoj se entitet Republika Srpska zamišlja kao privatni teritorij jedne ideologije, prostor u kojem politički moćnici sebi daju pravo da određuju ko je poželjan, ko smije doći, ko treba da se osjeća sigurno, a kome treba poslati poruku da dobro razmisli prije nego što zakorači preko neke njihove zamišljene granice. 

Samo što takve granice u Bosni i Hercegovini nema. Jednostavno, nema!

Na ulazu u Banjaluku nema međunarodnog graničnog prijelaza, između Sarajeva i Banjaluke nema pasoške kontrole, za Lauš se ne izdaje viza, a na Starčevici ne stoji Stevandićev carinik koji određuje ko smije proći. Banjaluka je u Bosni i Hercegovini, a Feđa Štukan je državljanin Bosne i Hercegovine koji se svojom zemljom može kretati bez dozvole Nenada Stevandića.

I upravo tu leži veličanstvena ironija cijele priče: Stevandić se razbjesnio zato što je Štukan praktičnim primjerom pokazao granicu između Srbije i Kosova, pa je pokušavajući da mu odgovori počeo crtati nekakvu svoju granicu između Banjaluke i ostatka Bosne i Hercegovine, ponašajući se kao da je Banjaluka druga država, kao da se u nju ulazi njegovom dozvolom i kao da predsjednik Narodne skupštine izdaje ulazne vize za Lauš i Starčevicu.

Dođite u Banjaluku!

E pa, upravo zato treba doći, hodati tim gradom i odbiti svaku pomisao da bilo koji političar može privatizovati Banjaluku i njena naselja pretvarati u politička strašila za ljude čije mu se mišljenje ne dopada.

Ja sam gradanin Banjaluke i ne dopuštam Nenadu Stevandiću da u moje ime bilo kome govori da "proba" doći u Banjaluku, niti da Lauš pretvara u prijetnju, Starčevicu u upozorenje, a navijače Borca u svoju političku batinu. Grad u kojem živim nije ničiji feud, ničija privatna izborna jedinica i ničija ratna stečevina iz devedesetih, a ponajmanje je Stevandićeva prćija, koliko god se trudio da to tako prikaže.

Zato, Feđa, kad god hoćeš — dođi, pa idemo zajedno na Lauš i Starčevicu, a ako negdje usput sretnemo Nenada Stevandića, možemo mu pokloniti geografsku kartu Bosne i Hercegovine.

Da čovjek konačno pogleda i nauči gdje se nalazi.

Na karti će pisati Grad Banjaluka.

A iznad nje Država Bosna i Hercegovina.

I to je jedina adresa koja je Feđi Štukanu potrebna.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.