Dragan Bursać: Umrla je ratna zločinka Biljana Plavšić, teška joj crna zemlja

"Ako hoćete znati ko je bila ratna zločinka Biljana Plavšić, dovoljno se i ovo zapitati: Koji je to tačno društveni doprinos zločinke Biljane Plavšić? To što je Bošnjake nazvala "genetski deformisanim materijalom" ili što je onomad nad porušenom Aladža džamijom u Foči rekla: "Kakav bi to bio srpski grad s toliko džamija?" Ako želite shvatiti kako izgleda politika doktora Mengelea prevedena na bosanski ratni teren, eto vam pokojne Biljane Plavšić."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Umrla je u Beogradu u 96. godini. I odmah će, po starom balkanskom običaju, krenuti "pristojnost mrtvačnice", ona čuvena potreba da se pred smrću utiša biografija, spusti glas i pronađe makar nešto ljudsko, nekakav detalj koji će od ratnog zločinca napraviti staricu, profesoricu, majku, baku, komšinicu, "kontroverznu političarku" ili naprosto "bivšu predsjednicu Republike Srpske".  

Samo što iza Biljane Plavšić ostaje biografija koja se ne može oprati osmrtnicom. 

Biologija u službi zločina 

Biljana Plavšić bila je profesorica biologije, dekanesa Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, Fulbrightova stipendistkinja koja se usavršavala na Cornellu. Dakle, obrazovana žena koja je vrlo dobro znala šta znače geni, nasljeđivanje i biologija. Tim gore po nju! Upravo zato njene riječi o Bošnjacima kao "genetski deformisanom materijalu" imaju dodatnu težinu. To nije bila kafanska budalaština nekog pijanog četnika sa dna kace. To je govorila univerzitetska profesorica biologije i članica političkog vrha.  

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

U tome je možda i najstrašniji dio njene priče. 

Jer kada neobrazovan čovjek mrzi, njegova mržnja ostaje patos-mržnja. Kada naučnik mržnji obuče bijeli mantil, ona dobije privid teorije. Kada političar takvu "teoriju" pretvori u program, ljudi završavaju iza žice, u kamionima, logorima, masovnim grobnicama, a gradovi ostaju bez svojih stanovnika. 

Plavšić je 1993. misleći na Bošnjake govorila kako je "genetski deformisani materijal" prihvatio islam i kako se taj gen iz generacije u generaciju navodno koncentrira i postaje sve gori. Etničko razdvajanje predstavljala je gotovo kao prirodni proces, a "čišćenje" istočne Bosne od Muslimana kao nešto što se može objasniti biologijom.  

Eto vam ženskog dr Mengelea sa Pala. 

Jer prije nego što čovjeka fizički uklonite, morate ga izbaciti iz ljudskog roda. Morate objasniti narodu da njegov komšija više nije Mustafa koji mu je juče posudio alat, niti Fadil s kojim je radio trideset godina, nego biološka greška, genetska prijetnja, strani organizam na "našoj" zemlji. Poslije toga sve ide mnogo lakše. 

Od gena do masovnih grobnica 

Haški tribunal nije Biljanu Plavšić osudio zbog ružnih riječi. Priznala je krivicu za progon kao zločin protiv čovječnosti. Prema sudskim činjenicama, učestvovala je u progonu Bošnjaka, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u 37 opština i podržavala kampanju etničkog razdvajanja koja je rezultirala smrću hiljada civila i protjerivanjem hiljada drugih u okolnostima velike brutalnosti. Tribunal ju je 2003. osudio na 11 godina zatvora. 

Sudije su tada napisale rečenicu koju vrijedi ponoviti na dan njene smrti: Nijedna kazna ne može u potpunosti odraziti užas onoga što se dogodilo niti strašne posljedice za hiljade žrtava. 

Jedanaest godina.

Za hiljade mrtvih i protjeranih, za razorene zajednice i za politički projekat u kojem je jedna profesorica biologije pomagala da se ljudi pretvore u nepoželjni genetski materijal. 

Odslužila je dvije trećine kazne i 2009. izašla na slobodu. 

Aladža kao cijela njena biografija 

A, meni se uvijek vraća Foča. Vraća mi se Aladža, remek-djelo osmanske arhitekture iz 16. vijeka, minirana i sravnjena sa zemljom 1992. godine. U Foči je rušenje džamija pratilo uklanjanje ljudi kojima su te džamije pripadale; grad je trebalo prepraviti tako temeljno da se promijeni i njegovo ime.  

I onda Biljana Plavšić pita kakav bi to bio srpski grad sa toliko džamija. U toj rečenici stane valjda čitava njena zličunačka politička i ideološka biografija. 

Jer džamije joj nisu smetale zbog kamena, kupole ili minareta. Smetale su kao dokaz da su tu stoljećima živjeli ljudi koje je njena politika željela ukloniti iz grada, iz sjećanja i, kako vidimo iz njenih "bioloških" teorija, gotovo iz same ljudske vrste. 

Biljana Plavšić umrla je u dubokoj starosti. Mnogi ljudi koje je politika kojoj je pripadala protjerala i pobila nisu dobili tu privilegiju. Neki nisu dočekali ni dvadesetu, neki tridesetu, neki nisu dobili grob, a porodice nekih još traže njihove kosti. 

Zato danas nemam potrebu za naknadnim uljepšavanjem njene biografije. Na obraz onima koji hoće! 

Smrt nikoga ne oslobađa presude istorije, a pogotovo sudske presude. Umrla je Biljana Plavšić, profesorica biologije koja je biologiju pretvarala u pseudonaučno opravdanje mržnje, političarka koja je progon ljudi nazivala prirodnim procesom i pravosnažno osuđena ratna zločinka koja je doživjela 96 godina. 

Teška joj crna zemlja. 

Posebno ona bosanska, pod kojom još leže kosti ljudi kojima je njena politika objašnjavala da su genetska greška.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.