Predstava: Kokoš
U srijedu, 13. maja u 20h publika Sarajevskog ratnog teatra će imati priliku pogledati predstavu „Kokoš“ u režiji Selme Spahić. Ova predstava predstavlja dio triologije „Stoljeće jedne porodice“ koja je nastala u produkciji Festivala MESS, BITEF-a i ZeKaeM-a u partnerstvu sa Sarajevskim Ratnim Teatrom SARTR.
Režija: Selma Spahić
Igraju: Jelena Kordić-Kuret, Filip Eldan, Nikša Eldan, Alban Ukaj
Autor: Bojana Vidosavljević, Adnan Lugonjić i Dario Bevanda
Muzika: Draško Adžić
Scenografija: Mirna Ler
Kostimografija: Lejla Hodžić
Scenski pokret: Thomas Steyaert
Saradnik na tekstu: Bekim Sejranović
Asistent režije: Benjamin Dizdarević
Fotografija: Velija Hasanbegović
Šef tehnike: Damir Fazlagić
Majstori svjetla: Nedim Pejdah, Nedim Kukavica
Majstor zvuka: Sretko Vujić
Izvršna produkcija: Belma Jusufović, Aida Mujković
„Prvi svjetski rat u kontekstu Sarajeva manje nas je zanimao kao skup historijskih činjenica, a više kao niz toposa koji povezuju ratove proteklog stoljeća. Umjesto romantičarske evokacije rata, težište predstave je na slikama gladi, sebičnosti i nasilja, kao nusprodukata instinkta za preživljavanjem. U istraživačkom procesu prikupljena je arhivska dokumentarna građa koja se prvenstveno odnosila na informacije direktno vezane za način na koji rat suštinski mijenja život jedne zajednice, kako na društvenom, tako i na ekonomskom planu. Pozivi na regrutacije, svakodnevni izvještaji o cijenama na pijaci i stanju na ratištu, upustva za mjere zaštite u slučaju zračnog napada – samo su neki od dokumenata koji su nam pomogli u približavanju tadašnjim životnim okolnostima. Narativna struktura predstave inspirisana je motivima iz romana „Velika bilježnica“ spisateljice Ágote Kristóf, jednako kao i minimalistički pristup građenju situacija i dijaloga. Na osnovu toga su osmišljene i situacije za glumačke improvizacije, iz kojih je nastao obiman dramski materijal po kojem je struktuiran i raspisan tekst predstave. Bilo nam je važno preispitati, i ako je moguće, subvertirati okvir (produkcioni, konceptualni) u kojem predstava nastaje i prezentuje se. Prije svega, izbjeći postmodernističku paradigmu neupitne porodice kao žrtve nemilosrdne historije. U predstavi je obitelj itekako prisutna, ali kao monstruozna, nemoćna i suštinski pervertirana zajednica. Historija i rat se u početku pojavljuju kao prirodne sile koje prijete ulaskom u njihov privatni prostor, da bi se na kraju ispostavilo kako se u tom prostoru ti procesi ne samo prelamaju, već i nastaju.
Druga bitna stvar bila je odgovoriti na pitanje kako (i zašto?) tematizirati prošlost (već daleku?), pritom govoreći o našem vremenu. Formalno-narativni eksperiment kao metateatarska nadogradnja odgovora na to pitanje proizašao je iz promišljanja uloge pozorišta u prošlih sto godina, od naturalističkog teatra, preko građanskog kazališta kao voajerističkog prozora u intimu likova realističke psihologizacije, do teatra participacije publike. Na taj način prošlost se priziva da bi progovorila o sadašnjosti, a medij postaje poruka, mcluhanovski rečeno.
Od Prvog i Drugog svjetskog rata, pa do ratova 90-tih, istorija 20. i 21. stoljeća na prostoru popularno zvanom „Balkan“, često se svodi na dvije vremenske odrednice – ratno i postratno doba. U svakom postratnom periodu, znanom i kao mir, česte su tendencije revidiranja povijesti i relativiziranja uzroka i posljedica rata. Danas, kada već uveliko živimo neoliberalni kapitalizam, u kojem se historija često postmodernistički svodi samo na ličnu interpretaciju događaja, postaje važnije nego ikad reći istinu.Našu istinu.“ Drama Team B.A.D. (Bojana Vidosavljević, Adnan Lugonić, Dario Bevanda)
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.