Barbara Demick: Život i smrt u mojoj ulici u Sarajevu

Barbara Demick je u periodu od dvije, ratne godine kao ratna reporterka Philadelphia Inquirera zapisivala hronike Logavine, sarajevske starogradske ulice. Ti članci objedinjeni su u njenoj posljednjoj knjizi Besieged: Life Under Fire on a Sarajevo Street (Opkoljeni: Život pod vatrom u sarajevskoj ulici, op. a), u kojoj se ona prisjeća ljudi koje je tada portretirala, i s kojima se sprijateljila.

U tekstu britanskog Guardiana, kojim je predstavljena knjiga, podsjeća se na ratne dane Sarajeva, inostrane reportere koji su bilježili trenutke opsade, te navodi kako je konflikt za njih, autsajdere, prije dolaska u Sarajevo izgledao komplikovano: “drevne balkanske mržnje, pogrešne geopolitičke linije”. Ipak, po dolasku, ističe Demick, sve je postajalo jednostavno:


Foto: Laurent Van Der Stockt/Gamma-Rapho via Getty Images, Guardian

“Civili zarobljeni unutar grada i naoružani ljudi koji pucaju po njima – i nama. Sarajlije su bile impresivne. Već dugo u ratu, kada je idealizam trebao biti polomljen, većina Sarajlija i dalje je vjerovala da mogu očuvati multikulturalnu poziciju svoga grada”.

‘Nema ništa’

Demick je u Sarajevo stigla u januaru 1994, sa zadatkom da odabere ulicu u gradu i portertira njene ljude kako bi približila čitaocima svog lista patnju ljudi čija imena ne mogu izgovoriti, mjesto gdje nikad nisu bili. Nakon toga, vraćala se u glavni grad BiH još dvaput: 2007. i 2011. Uočila je Demick kako se ništa nije promijenilo. “Grad je van vremena, skoro nepromijenjen. (…) Čak je i muzika ista, tehnopop ’80-tih. Logavina se tako malo promijenila da se skoro mogu kretati zatvorenih očiju.”

Dodat će ona i kako su na cesti i dalje isti ožiljci od udara granata, i da su joj “otisci šape” – kako su ih zvali za vrijeme rata - istinitije ime za “Sarajevske ruže”

Jela i Zijo Džino – porodica je s kojom se ova spisateljica posebno zbližila. Jela je rodom Šibenčanka, a Zijo musliman iz stare sarajevske porodice, koja u istoj kući živi već dva vijeka. Kad su se ovo dvoje vjenčali, a sreli su se 1956, nikome u njihovim porodicama nisu smetale vjerske razlike. Barbara Demick kaže kako joj tokom posljednjeg susreta ponavljaju refren, koji je toliko puta čula tokom rata: “Nema ništa”; ekonomija je u ratu doživjela kolaps i samo je nastavila propadati, dodaje.

I upravo taj sarajevski zastoj u vremenu – mali kafići, mali butici, mali granapi - koji se toliko (sebično, piše autorica) dopada Barbari Demick, upravo je slika propale privrede, upozorit će je Jela Džino. Statistika će podržati Jeline riječi, navodi se u tekstu.

Razgovarat će Demickova sa stanovnicima Logavine i o etničkom pitanju, koje kao “podmuklo škodljivo isparavanje, leži nisko iznad Sarajeva (…) ljudi izbjegavaju govoriti o tome i koriste toliko mnogo eufemizama da je teško shvatiti njihove namjere”. Opisat će ona i brige zbog rasta vehabijskog pokreta, postaviti pitanje “koliko još Srba živi u Sarajevu?”, te detaljno opisati koliko je (ne)bitan pojam etnosa

Na sve to treba još dodati “politički sistem u stilu Rubea Goldbergiana (američki strip-crtač) koji je postavio Dejtonski mirovni sporazum.” Demick ističe i kako joj je jedan američki zvaničnik kazao kako nikad nije video komplikovaniji politički sistem. “Treba vam negdje oko 50 dokumenata da bi pokrenuo bilo kakav vid biznisa.”

U Guardianovom tekstu opisuje se i sirotište u Logavinoj, koje je bilo sklonište tokom dva rata, a u jednom trenutku i zatvor. Za Demickovu, mjesto je mračnije nego bilo šta iz mašte Charlesa Dickensa; za stanovnike u Logavini mjesto je prokleto i ne žele mu se približiti.

Delila i Berin Lačević

Tekst će autorica zaključiti potresnom pričom o Delili i Berinu Lačeviću. Njih dvoje su 15. januara 1993, sa roditeljima otišli ispred pivnice po vodu. Granata će im ubiti oba roditelja, a 19-godišnja Delila bit će teško ranjena. Snimci stravičnog masakra, kao i sahrane roditelja kojoj je prisustvovao 11-godišnji Berin obići će svijet i toliko pogoditi umirovljeni par iz Kanzasa da će ovi Berina uskoro dovesti u SAD. Tek su po njegovom dolasku saznali da dječak ima sestru, koju će također dovesti u Kanzas.

Delila će Demickovoj 1994. reći kako se više nikad neće vratiti u Sarajevo. Ipak se vratila, 2007, kako bi mužu i svekrvi pokazala grad: trebali su ostati dvije sedmice, otišli su nakon pet dana. Delila nije mogla ni pogledati mezare roditelja, koje su ona i Berin napravili. Nakon decenije bez cigareta, Delila je počela opet pušiti. “Ne mogu da zaboravim. Ne mogu da oprostim. Ne mogu da pređem preko toga”, rekla je autorici Delila o putovanju u Sarajevo. Ona nije htjela da se zadržava u Sarajevu i da se sažalijeva. “Sr**a se dešavaju. Djeca iz Srebrenice i dalje čekaju da im nađu dijelove očevih tijela. Ja bar znam gdje su moji roditelji ukopani.”