Znate li kakva su iznimnomisleća djeca: Jeste li vi bili jedno od njih?

Imate li dijete za koje govore da je problematično i preosjetljivo, koje se razlikuje od vršnjaka, ima problema s uspostavljanjem novih prijateljstava, koje na uobičajne stvari često reagira naizgled previše emocionalno? Dijete koje ne može dugo biti na jednom mjestu. Koje se ne zna fokusirati. Koje ne shvata upute, a djeca ga često odbacuju, rugaju mu se zbog njegovih čudnih ideja.

Moguće, kaže poznata psihoterapeutkinja Christel Petitcollin, da je, zapravo, riječ o iznimnomislećem djetetu. Petitcollin je autorica bestselera Kako manje misliti, a napisala je i knjigu Moje dijete previše misli - Kako odgojiti iznimnomisleće dijete.  

U njoj među ostalim piše o iznimnomislećoj djeci i njihovim patnjama u okruženju koje im nije prilagođeno ili kojem se takva djeca teško prilagođavaju, školskom sistemu u kojem se silno dosađuju, koji ih ne motivira na kreativan rad i koji ih traumatizira.

Piše i o patnjama roditelja takve djece koji su nemoćni zaštititi dijete od sistema te patnjama nastavnika koji su rastrgani između nametnutih programa djeci, a pogotovo iznimnomislećoj, često dosadnih i zastarjelih, hijerarhijske školske strukture u kojoj rade, roditelja učenika i sve većeg nepoštovanja na koje nailaze prema svojoj profesiji.

"Iznimnomisleća djeca su često puna života, ali u sistem posve neuklopljena, ona jesu drugačija, ali nisu bolesna i defektna. Takva djeca funkcioniraju drugačije: neurološki, emocionalno i psihološki i često su stigmatizirana", tvrdi Petitcollin.

Mnoga takva djeca danas vrlo brzo dobiju dijagnozu, odnosno etiketu. Često puta je to ADD/ADHD tj. poremećaj pozornosti sa ili bez hiperaktivnosti. Također, mogu dobiti i dijagnoze iz autističnog spektra, no autizam ne znači defektnost već različitost. Petitcollin navodi i slučajeve disleksije iza kojih se, zapravo, krije iznimnomisleće dijete.

U knjizi obrađuje razne teme, pa tako i fobiju od škole. Fobija od škole je golema, agresivna i paralizirajuća tjeskoba koja se javlja pri samoj pomisli na odlazak u školu. Djeca koja pate od fobije odbijaju ići u školu iz razloga koji se mogu činiti iracionalnima. Pokušavamo li ih prisiliti na odlazak, pokazuju veliku anksiozonst, čak i paniku. Boli ih želudac, povraćaju, lupa im srce, pate od vrtoglavica ... Fobiju od škole razviju nakon niza problematičnih situacija koje ih naposljetku dovode do blokade. Fobija od škole povezana je s gubitkom smisla, (škola izgleda nepotrebno i apsurdno), s pretjeranim pritiskom od nastavnika i roditelja na učenika, s previše problema u odnosu s drugim učenicima, s mogućim zlostavljanjem od strane vršnjaka.

U knjizi autorica objašnjava šta učiniti, kako pomoći djetetu da riješi fobiju od škole ali i niz drugih velikih problema djece koja loše funkcioniraju u današnjem školskom sistemu.

U nekim zemljama djeluju udruge roditelja atipične djece, na primjer osnovane su i vrlo angažirane po cijeloj Francuskoj, uz njihovu pomoć roditelji se trude nadoknaditi manjkavost sistema koji nema kapaciteta baviti se atipičnom, često iznimnomislećom djecom, piše Jutarnji list.