Trebaju li stariji ljudi prodavati vrijedne nekretnine?
Foto: Jutarnji list
U gradskim centrima opstaju vrijedni stanovi u kojima životare starije osobe, ostavljene od svojih potomaka. Njihove penzije su mizerne, a troškovi života i održavanja vrijednih nekretnina ogromni. Zašto ne prodaju vrijedne nekretnine - pita se Jutarnji.hr i donosi kontraverztu priču iz perspektive vlasnice agencije za nekretnine koja prenosi svoja iskustva. Prenosimo najzanimljivije dijelove:
U agenciji je zazvonio telefon. S druge strane žice čuo se ugodni muški glas; čovjek se predstavio, živi, kaže, u Beču, njegov brat živi u Americi, a njihova teta, starija gospođa, živi sama u ogromnom stanu u centru Zagreba. Teta se nikad nije udavala, oni su jedini nasljednici stana kojeg ona, međutim, ne želi prodati iako joj je život u toj velikoj nekretnini zapravo mizeran. ‘Molimo vas’, kaže čovjek, "imamo dobre namjere, stan propada, zdrav razum nalaže da ga je bolje prodati i od tog novca kupiti joj što god ona želi i gdje god želi, a ostatak oročiti. To je stan od 143 kvadrata, s ogromnim stropovima od 3,20 metra, teta ga ni ne može održavati. Međutim, tvrdoglava je, i evo, mi vas kao stručnjaka molimo da pokušate s njom razgovarati."
Vlasnica agencije kojoj je poziv upućen priča kako se uputila sam se do gospođe koja živi na drugom katu u zgradi u najužem centru grada. S obzirom da je imala 75 godina, tešku upalu zglobova zbog koje je jedva hodala služeći se štapovima, trebalo joj je gotovo 15 minuta da otvori vrata koja su na sebi nosila čak deset brava.
Šišmiši i jastučuć na prozoru
Vlasnica je agentici pokazala stan. Priča kako su jednu sobu jedva otključali, jer je vlaga izjela bravu. U kaminu su se ugnijezdili šišmiši. Od brojnih soba, gospođa je koristila samo kuhinju, salon i malu sobu.
Na prozoru salona koji je gledao na glavnu ulicu držala je mali jastuk na kojeg bi se naslonila i s drugog kata povazdan promatrala život velegrada. Ona voli rješavati križaljke, slušati klasičnu muziku na radiju, čitati Gloriju i ne micati nigdje. Živi od vrlo male svote novca, što i jeste jedan od razloga da ne koristi cijeli stan kojeg ne može preurediti i koji propada.
Jedno je vrijeme sobe iznajmljivala studentima, ali to joj je bilo previše dramatično, oni dolaze, odlaze, telefoniraju, kupaju se, troše plin... Muči se s tim bravama, teško se kreće, grije samo mali dio stana koji se pretvara u ruinu, zapravo se mrcvari, opisuje agentica za nekretnine ovaj slučaj koji je tipičan.
Poslovna ponuda
Agentica je vlasnici je predložila sljedeće: "Vi svoj stan od 143 kvadrata u strogom centru glavnog grada možete prodati za nešto manje od 300 tisuća eura. Nećaci vam, da moja agencija pronađe manji stan od nekih 60-ak kvadrata, jer trenutno ni ovdje više ne koristite, s telefonom, centralnim grijanjem, klima uređajem, protuprovalnim vratima da se ne mučite s onih deset brava, u zgradi koja ima lift i koja je u blizini nekog doma zdravlja. Ostatak novca, a ostalo bi vam između 150 i 200 tisuća eura, možete oročiti na banku i živjeti od kamata bitno kvalitetnijim životom. Možete putovati, ići u toplice kad god želite, priskrbiti si masere, terapeute, frizere, pedikere, čistačicu, patronažnu sestru koja će vas svakodnevno obilaziti i urednu dostavu hrane iz finog restorana. Vaš će život biti zbrinut i na zdravstvenom i na svakom drugom planu".
Vlasnica stana se nasmijala i rekla kako ne ide nikud. Ona svoj stan jako voli, ima svoj mali jastuk s kojeg promatra ljude, svoje prijateljice koje dolaze posuditi Gloriju, staru susjedu s kojom svako jutro popije kavu i izmjeni mišljenje.
Ona voli svoj namještaj, miris svojih tepiha, i šišmišima i golubovima usprkos, ne vidi ni jedan razlog zašto bi trebala seliti. Tu se rodila, odrasla i jako moli Boga da umre u svom krevetu, u snu. A nećaci će svoje dobiti kad ona lijepo umre.
Iako je život starijih ljudi (bilo bračnih parova, bilo samaca) u stanovima koji površinom nadmašuju njihove potrebe gotovo u pravilu popraćen visokim troškovima, malim mirovinama i životarenjem, stariji ljudi teško ga se odriču.
Smatraju da bi se prodajom stana odrekli teško stečene imovine, naslijeđa koje su sticali i njihovi preci, te da bi na taj način prekinuli porodičnu tradiciju.
U zapadnoevropskim zemljama postoje posebna naselja za građane treće životne dobi, takozvani kondominiji, u kojima su svi potrebni zdravstveni, socijalni, uslužni i kulturnozabavni sadržaji prilagođeni upravo toj ciljnoj skupini. Takva naselja vrlo su funkcionalna i starijim osobama daju smisao postojanja i motivaciju za aktivnost.
Članak objavljen na portalu Jutarnji.hr izazvao je reakcije čitalaca. Dok neki misle da su vlasnici ovakvih stanova "umišljeni aristokrati koji nose bunde i jedu banane iz kontejnera". Drugi pak smatraju da su agencije za nekretnine "lešinari koje zanima samo zarada".
radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.