Ogovaranje kao osjećaj pripadnosti grupi

Radiosarajevo.ba
Ogovaranje kao osjećaj pripadnosti grupi

Razgovarala: Lejla Čolak, radiosarajevo.ba

Odakle u ljudima uopće primarna potreba za ogovaranjem ili tračanjem drugih? Radi li se tu nagonu da se na određeni način izdigne vlastiti identitet, 'degradirajući' pritom drugoga? Ogovaramo li svi, ili je to tek osobina ljudi sa određenim kompleksima ili traumama koje nastoje kompenzirati na taj način? U svakom slučaju, subjektivna interpretacija tuđih osobina i postupaka kod ljudi stvara osjećaj pripadnosti određenoj grupi.

O ovoj smo temi porazgovarali sa Sonjom Stančić, dipl. psihologinjom iz Banje Luke.

Ko god ogovara nekoga pred tobom, budi siguran da će ogovarati i tebe (španska izreka)
Ogovaranje se, kako ističe S. Stančić, može smatrati društveno-socijalnom karakteristikom ponašanja i najviše je uslovljeno sredinom u kojoj živimo, običajima i kulturološkim normama koje važe u toj zajednici. U nekm sredinama je skoro apsolutna nepoznanica da "ogovaramo" odnosno da iznosimo informacije o drugoj osobi koje su najčešće  preuveličane i ne odgovaraju istini, dok je u nekim drugim sredinama sasvim očekivano da će razgovor o drugoj osobi biti sastavni dio komunikacije. Znači, govorimo o kulturi komunikacije i normama kojima smo naučeni u našoj porodici i društvenoj sredini još od najranijeg uzrasta.

"Postoje zajednice u kojima je uvriježen običaj da se u komunikaciju uključuju i teme o trećim osobama, često i one neprikladne. U slučaju da ne slijedite ovo ‘pravilo’, automatski iskačete iz rutine ponašanja većine", kaže Sonja Stančić za radiosarajevo.ba.

Ne baš tako bezazleno

Naravno, svima nam se desi da ponekad spomenemo nekoga ili neku situaciju i damo svoje mišljenje o tome. To je često bezazleno, ali kada to postane sastavni dio svakodnevne komunikacije, ili kada neka osoba telefonira drugoj isključivo iz razloga da bi joj prepričala svari o trećoj osobi, onda to prelazi granicu ukusa.Iz ogovaranja uglavnom proizilaze negativne situacije: konflikti, nesporazumi, greške u komunikaciji, pogrešni zaključci i tumačenja itd., objašnjava Stančić.

Ogovaranje se nikad ne osvrće na nečije vrline. (Bertrand Russel)

"Kroz rad sa mladim ljudima sam se uvjerila da "ogovaranje" može da ostavi i mnogo ozbiljnije posljedice kao što je nedostak samopouzdanja, povlačenje u sebe, izbjegavanje socjalnih kontakata, nasilje među vršnjacima, što opet dovodi do trauma koje se mogu manifestovati u odraslom dobu",kaže naša sugovornica.


Činjenica je, kako ističe ona, da osobe koje nemaju izgrađen odnos poštovanja prema drugim ljudima, nemaju ni prema sebi samima. Ogovaranje uvijek ima prizvuk negativne kritike i omalovažavanja, tako da, prepričavajući stvari za koje nismo provjerili da li su tačne ili ne, zadiremo u tuđu intimu i svjesno ili nesvjesno nanosimo nekome štetu.

Ono što šapneš jednoj osobi na uho, zna da odjekne i kilometrima daleko (kineska izreka)

Sklonost ka ogovaranju, odnosno kada nam se razgovor sa poznanikom/com, prijatljima i sl. svodi isključivo na prepričavanje života i događaja trećih osoba, zapravo mnogo govori o nama. "Nesumnjivo je da osobe čija se komunikacija sa drugim ljudima svodi isključivo na ogovaranje i tračanje, te koje su sklone prepričavanju tuđih života i događaja, karakteriše nedostatak opšteg vaspitanja, lijepog ponašanja i emocionalne inteligencije", tvrdi psihologinja.

Ostaje pitanje – je li ogovaranje slabost koja podjednako napada oba spola? Kao što objašnjava Stančić, predrasuda je da su žene te koje su sklonije ogovaranju. Ni muškarci u ovom fenomenu nisu nedužni, ali su žene generalno otvorenije, te lakše verbaliziraju svoja mišljenja i stavove.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak