Blog: Kako preživjeti potres u Japanu

Ian MacDougall je Kanađanin koji živi u Tokiju od 1984. Bavi se prijevodima japanskih filmova, a u svom blogu na kanadskom cbc.ca piše o iskustvima velikog potresa koji je u petak 11. marta pogodio Japan.

Od prvog trenutka znao sam da će ovaj biti drukčiji. Ovdje su potresi konstantni i navikli ste na zvuk zveckanja stakla na policama, ali ovaj put čuli smo škripanje u cijeloj kući - toliko glasno da niste ni čuli zvuk stakla. Čuo sam kako u drugim sobama stvari padaju po podu.

Treba se sakriti pod stol u slučaju potresa, kako biste zaštitili sebe od pada predmeta, no ja nisam mogao da se uguram pod stol. Prije nekoliko godina moja supruga mi je kupila bijelu kacigu za zaštitu od potresa i tada sam se smijao. Sada bih sve dao da se sjetim gdje sam je ostavio.

Stvari su počele padati po stolu. Zgrabio sam laptop -  na njemu je sav koj posao. Ovaj je potres trajao i trajao.... Izreka "Vrijeme leti" u ovom slučaju ne važi.

Nakon što je zemljotres konačno prestao začuo sam sirenu, drugačiju od svih onih na koje sam navikao. Nije bila zavijajuća, već se čuo zvuk u uzlaznoj liniji koji je na najvišoj tačci postao isprekidani alarm. Bestjelesni ženski glas iz zvučnika nas je obavijestio da se desio veliki potres i da bismo svi trebali izaći na svoje 'lokalne tačke okupljanja'. To su najčešće mjesta u parku ili u dvorištu škola. Pokušavao sam se sjetiti gdje da se uputim.

U potresu je nastradao jedan fini komad keramike koji pripada mojoj supruzi i to je najgore što nam se desilo.

Tokijska željeznica je istog trenutka prestala s radom, saopćivši da ne znaju kad će ponovo voziti. Nastale su velike gužve oko stanica i beskrajni redovi za taksije i autobuse. Na cesti je vladao haos. Moja nećakinja se pojavili oko 19:00, nakon što je dva sata pješačila od ureda. S obzirom da se njen dom nalazi još tri sada hodanja odavde, ponudili smo joj da prenoći kod nas. (Podzemna željeznica je proradila oko 23,00.)

Naknadni udari su počeli desetak minuta nakon prvog i ponavljali su se svakih petnaestak minuta, u trajanju od narednih devet sati. Dok ovo pišem čujem poznati zvuk zveckanja stakla na policama. Kada sam na televiziji vidio šta se sve dešava širom zemlje, shvatio sam da sam veoma, veoma sretan.

Kažu da se u Tokyu veliki potres dešava svakih sedamdesez godina. Zadnji se desio 1923, piše MacDougall.