Bajramski ručak

Bajrami su praznici mira, a bajramski ručak služi za proslavu praznika i pomirenje zavađenih.

Na bajramskom ručku, česti gosti su i pripadnici drugih vjerskih zajednica jer se na taj način generacijama širio duh tolerancije.

Bajramska sofra mora biti specijalna
Domaćini  za bajramski ručak postavljaju sto koristeći najbolji stolnjak, tanjire i pribor za jelo koje imaju u kući. Ručak je izuzetno obilan, a negdje je u tradiciji da mora sadržavati i omiljeno jelo svakog člana porodice.

U turskom jeziku, riječ sofra se koristi sa značenjem trpeze, stola za ručak (ručavanje) a u bosanskom jeziku često ima prošireno značenje te se odnosi i na samo jelo pripremljeno i postavljeno na sto.

Bajramski ručak u BiH najčešće počinje supom ili čorbom, nakon čega obično slijedi varivo (sarma, bosanski lonac i slično), zatim pite, pa pečeno meso sa povrćem te desert na kraju.

Bosanska kuhinja mnogo toga duguje svojoj otomanskoj prošlosti, tako su jela na bajramskoj trpezi najčešće specijaliteti sa turskim uticajem. Domaćica kuće obično za glavno jelo napravi begovu čorbu, bosanski lonac (bosanski paprikaš od povrća i mesa, tradicionalno kuhan u zemljanoj posudi), hadžijski ćevap (teleći paprikaš), musaku (od faširanog mesa i krompira), različite dolme (punjeni crni luk i paprika) i sarmu (uvijeni listovi kiselog kupusa punjeni mesom i rižom). Na stolu su nezaobilazne i različite pite.

Desert je veoma bitan faktor bajramske trpeze – najčešće je težak, porijeklom turski i preliven agdom. Za pripremu bajramskog deserta generalno je potrebno prilično kulinarsko iskustvo, a najčešće su to baklava, ružice, tufahije i halva.

Za Bajram se spremaju tzv. zijafeti (meniji) i naslovljeni su po imenima gradova (npr. Gradačački, Mostarski itd.). Ukoliko ste, na primjer, pozvani na sarajevski zijafet, budite sigurni da će vam se na stolu pojaviti specijaliteti kao što su čimbur, čorba, ćevap, bamija, sarma, pilav, burek, zeljanica, baklava, almasije, paluza i kadaif.

Prema zapisima putopisaca koji su kroz historiju prolazili našim prostorima, zijafeti su se obično sastojali od 12 do 24 jela (jemeka), a Fejzi-beg Kulenović bilježi 1899. godine da “pri svakoj svečanoj večeri ili ručku treba da bude 15 – 30 različitih jela”.

U ta stara vremena, sarajevski, tuzlanski, banjalučki, mostarski i travnički restorani (musafirhane) obično su nudili svojim gostima dvadesetak različitih slatkih i slanih jela.