Nevjerovatno otkriće: Mumificirani mačić sabljastog tigra otkriva tajne iz prošlih vremena

Prije otprilike 37.000 godina, mekano, krzneno tijelo trosedmičnog mačića sabljastog tigra ležalo je zagrljeno permafrostom Arktika, dok su mu glava, udovi, šape i trup ostali gotovo savršeno očuvani zbog hladnoće.

Godine 2020. tijelo ovog mladunčeta izvučeno je iz njegove grobnice u ruskoj republici Jakutiji, a tim istraživača koji je radio na tom otkriću bio je očigledno oduševljen, što je vidljivo u njihovom nedavno objavljenom izvještaju.

"Otkrivači smrznutih mumificiranih ostataka sisavaca iz kasnog pleistocena su veoma rijetki", objašnjavaju istraživači.

"Po prvi put u istoriji paleontologije, izgled izumrlog sisavca koji nema analoga u savremenoj fauni je proučen."

Ostaci dugo zakopanih životinja često su razbacani od strane predatora, strvinara i vremenskih nepogoda, što znači da naše razumijevanje izumrlih životinja koje su prethodile ljudskoj historiji često počiva na nekoliko kostiju ili nekoliko zuba koji su pronađeni tu i tamo.

Međutim, ovaj mumificirani sabljasti tigar (Homotherium latidens), čiji je život u kasnom pleistocenu prekinut iz nepoznatih razloga, pronađen je s relativno netaknutim prednjim dijelom tijela, dok su nekompletne zdjelične kosti, butna kost i kosti potkoljenice bile ukopane u led u blizini.

Ovo nevjerovatno otkriće pruža neviđeni uvid u fizičke karakteristike ove vrste, od njenog krzna i neobičnog oblika njuške, pa sve do savršeno očuvanih jastučića na prstima – ahem – mislim, njene prednje šape.

Analiza ostataka mačića otkriva ključne razlike u odnosu na modernu mladunčad lavova slične starosti, koja se procjenjuje na oko tri sedmice. Poređenjem ove vrste s njenim živim rođakom, dobivamo bolje razumijevanje vrste koja je izumrla i koja je živjela u drastično različitom svijetu od onog koji danas poznajemo.

"Otkrivenje mumije H. latidens u Jakutiji drastično proširuje naše razumijevanje rasprostranjenosti ovog roda i potvrđuje njegovu prisutnost u kasnom pleistocenu Azije", navode autori. Mumija, pronađena u onome što je sada sjeveroistočna Sibira, prvi je dokaz da se raspon ove vrste prostirao toliko na sjever, toliko davno.

Kasni pleistocen poznat je po velikim promjenama u klimi Zemlje, uključujući posljednju glacijalnu maksimalu koja je dostigla svoj vrhunac prije oko 26.000 godina. Mnogo o životu tokom ovog perioda možemo naučiti iz ostataka sačuvane flore i faune koja je živjela i umrla u brzo mijenjajućim klimatskim uslovima.

Unatoč svom preranom kraju, mačić se čini dobro prilagođen hladnoći: njegove šape su relativno široke u odnosu na šape njegovih živih rođaka. Takođe, nema karpalne jastučiće, čije je odsustvo vjerovatno prilagodba za niske temperature i hodanje po snijegu.

H. latidens je jedina vrsta u svom rodu za koju se zna da je nastanjivala Euroaziju u to vrijeme, a uzorci iz sjeverne Španije sugerišu da je uglavnom lovila veliku divljač, poput auroksa i jelena.

U poređenju s trosedmičnim mačićem lava, čeljust izumrlog mačića ima primjetno veća usta, i "veoma masivan vratni dio", zajedno s produženim prednjim udovima.

Njegovo tamno smeđe krzno je „kratko, gusto, mekano“, a duže je na leđima i vratu nego na nogama, s bradastim nakupinama na kutovima usta. I kao svaka mačka koja drži do sebe, ima čak i brkove: dva reda na gornjoj usni.

"Jedna od upečatljivih karakteristika morfologije Homotherium-a, kako kod odraslih, tako i kod proučavanog mačića, je prisutnost uvećane predmaksilarne kosti", pišu autori.

Ovaj oblik čeljusti omogućava karakterističan niz velikih, stožastih sjekutića koji su specifični za ovaj rod.

Do sada su autori analizirali samo najistaknutije i najneobičnije fizičke karakteristike ovog mladog mačića, ali već rade na drugom radu koji će detaljnije razmotriti anatomiju mačića, piše ScienceAlert.