Knjiga mrtvih filozofa

Knjiga mrtvih filozofa Simona Critchleyja knjiga je i mrtve filozofije. Ne zbog pronicljive ambicije autora da do kraja rasvijetli vezu između filozofa, njegove filozofije i načina na koji je umro, već zato što je savremenost u kojoj živimo protufilozofijska, barem po onoj sentenciji koju Critchley stalno varira u knjizi - "filozofirati znači naučiti kako treba umrijeti".

Umrijeti se mora
Mi, naime, danas sve poduzimamo, samo da zdraviji umaknemo smrti, da je prevarimo. A filozofi su znali da ne umiru samo bogovi i da je to nužnost koju treba spoznati ako se želi biti slobodan.

U tom je podsjetniku najveća vrijednost ove knjige, knjige koja hronološki donosi pregled smrti 190 filozofa u historiji.

Ti su pregledi živopisno-smrtopisne crtice i mogu se čitati neovisno o hronologiji po kojoj su složene. Kome nije do mudrosti, čitat će ih kao trač rubriku, a ogrezlima u filozofiji knjiga će biti prilika da filozofe upoznaju s ove strane pojmova.

Teško je, međutim, u knjizi pronaći potvrdu autorove nakane da pokaže "kako je često filozofovo najveće umjetničko djelo način na koji je umro". Kakva bi bila veza između Heraklitove filozofije i činjenice da se ugušio u kravljoj balezi?

Kakva bi bila veza između filozofije Gillesa Deleuzea i činjenice da je skočio kroz prozor ili između Foucaultove mikrotehnologije moći i činjenice da je umro od AIDS-a? Legitmnih odgovora možda i ima, ali ne u ovoj knjizi.

Tenis i pupoljci
Ima zato zabavnih podataka. Primjerice, podatak da je Thomas Hobbes nadživio svoj cinizam igrajući kao starac nekoliko puta godišnje tenis i pjevajući u postelji prije spavanja tadašnje sentiše kao što su Phillise, zašto odgađati? i Skupite sve pupoljke dok možete. Pjevao je, tvrdi Critchley, Hobbes iz svega glasa, jer je bio uvjeren da mu to čisti pluća. I umro u 92. godini.