Dobre vijesti za čitavu planetu: Ovako će se obnoviti ozonski omotač

Međunarodni napori za zaštitu ozonskog omotača polučili su su veliki globalni uspjeh, tvrde britanski naučnici sa Univerziteta Bristol.

Njihova istraživanja pokazuju da se razina štetnih plinova hidroklorofluorougljikovodika (HCFC) koji uništavaju ozonski omotač smanjuje brže nego što se očekivalo. Ozonski omotač u atmosferi ima presudno značenje za održavanje života na Zemlji jer blokira opasni dio Sunčeva ultraljubičastog zračenja (UV-B zrake).

"Ovo je veliki svjetski uspjeh. Vidimo da stvari idu u pravom smjeru" rekao je za Guardian Luke Western sa Univerziteta u Bristolu, glavni autor studije objavljene u časopisu Nature Climate Change. Istraživanje, zasnovano na podacima iz Advanced Global Atmospheric Gases Experimenta i američke Nacionalne uprave za atmosferu i oceane (NOAA), pokazuje da su atmosferske razine HCFC-a dosegle vrhunac 2021. godine.

Montrealski protokol

Strmoglavi pad razine HCFC-a Western pripisuje Montrealskom protokolu o tvarima koje oštećuju ozon, ali i strožim nacionalnim zakonima te pomacima napravljenim u industriji. Rezultati su vrlo ohrabrujući.

"Naglašavaju veliku važnost uspostavljanja i pridržavanja međunarodnih protokola. Bez Montrealskog protokola ovaj uspjeh ne bi bio moguć, tako da je to velika podrška multilateralnim obvezama u borbi protiv oštećenja stratosferskog ozona, s dodatnim prednostima u borbi protiv klimatskih promjena uzrokovanih ljudskim djelovanjem" naglasio je Western.

Protokol o zaštiti ozonskog omotača donesen je 16. septembra 1987. godine u Montrealu, a inicijalno su ga potpisale 23 zemlje. U međuvremenu je protokol potpisalo gotovo 200 zemalja, a sve su se obvezale na provođenje mjera kojima se najprije smanjuje, a zatim i zabranjuje upotreba tvari koje oštećuju ozonski omotač.

Način kako se Zemlja štiti od Sunčevih ultraljubičastih zraka ubraja se među velika prirodna čuda. Djelovanjem Sunčevih zraka na kisik u atmosferi nastaje ozon (troatomna molekula kisika), koji potom štiti sav život na Zemlji. Ozon u stratosferi (na visinama između 15 i 30 kilometara) neka je vrsta prozorske rolete, brana prolasku ultraljubičastih zraka.

Dok vidljiva svjetlost kroz atmosferu nesmetano stiže do tla, energijom napumpane UV-B zrake "nasuču" se na ozonskom omotaču. Upijajući većinu UV-B zraka prije nego što dopru do Zemljine površine, ozonski omotač štiti naš planet od štetnih utjecaja toga zračenja. Bez te zaštite, životinje i biljke sagorjele bi od snažnih ultraljubičastih zraka: da nema ozonskog štita, viši oblici života na Zemlji ne bi se ni razvili.

Najgori izumitelj u povijesti

Ljudi su desetljećima u atmosferu nekontrolirano ispuštali velike količine klorofluorougljikovodika (CFC), popularno zvanih freona. Otkrio ih je 1930. godine Thomas Midgley, hemičar u General Motorsu, poznat i kao "najgori izumitelj" u povijesti jer je izumio i olovni benzin.

Freoni su korišteni u rashladnim uređajima, kao potisni plinovi u sprejevima poput dezodoransa, parfema, lakova za kosu, u medicinskim preparatima. Također, pokazali su se korisnima u industriji namještaja, u proizvodnji plastičnih masa te u industriji poliuretanskih pjena za termoizolaciju.

Godinama nepromijenjeni putuju atmosferom prije nego što dospiju u stratosferski sloj, gdje je već 700 miliona godina ozonski omotač. U području ozonskog štita klorofluorougljikovodici zatim se razgrađuju, a oslobađaju se atomi klora, "ubojice ozona". Svaki pojedinačni atom klora može uništiti i do sto hiljada molekula ozona, a nakon toga se deaktivira vežući se za vodik ili dušikov oksid.

Proces razaranja ozonskog omotača najdrastičniji je u atmosferi nad Antarktikom, gdje se deaktivirani atomi klora vežu uz superhladne komadiće leda. Početkom tamošnjeg proljeća, tj. naše jeseni, Sunčevo zračenje oslobađa atome klora pa oni nastavljaju razarati ozonski omotač sumanutom brzinom, te nastaje ozonska rupa.

Suptilni mehanizam uništavanja ozona prvi su još 1974. godine uočili klimatski naučnici Sherwood Rowland, Mario Molina i Paul Crutzen. Njihov rad u početku nije bio ozbiljno shvaćen, no NASA-ine satelitske snimke sredinom 1980-ih godina ukazale su na ozonsku rupu nad Antarktikom.

Za objašnjenje procesa u atmosferi koji prouzročuju uništavanje ozonskog omotača, Rowland (koji je i skovao naziv ozonska rupa), Molina i Crutzen dobili su Nobelovu nagradu za hemiju 1995. godine.

"Najštetniji CFC-i postupno su ukinuti do 2010. godine, dok će HCFC-i, koji su ih nadomjestili, biti eliminirani do 2040. godine. CFC mogu trajati u atmosferi stotinama godina, dok HCFC imaju životni vijek od oko dva desetljeća" pojasnio je Western. I CFC-i i HCFC-i su istodobno i snažni staklenički plinovi, pa njihova eliminacija pomaže i u borbi protiv globalnog zatopljenja, piše Jutarnji List.