Da li ste ih smatrali bezveznim? Nadrealistička umjetnička djela nisu onakva kakva nam se čine

Odbacivana ili banalizovana od strane nekih kao neozbiljna i glupa, nadrealistička umjetnost je zapravo uglavnom nastala iz brutalne traume života pod fašizmom, kao što otkriva ovih pet upečatljivih djela.

Prošlo je stoljeće otkako je Manifest nadrealizma Andrea Bretona zagovarao "način čistog izražavanja... diktiranog mišlju, u odsustvu bilo kakve kontrole koju vrši razum". Pisanje je bilo predviđeno sredstvo za ovu neobuzdanu maštu: umjetnost se smatrala previše nespontanom. Ipak, samo godinu dana kasnije, 13. novembra 1925. godine, u Parizu je postavljena prva izložba nadrealističke umjetnosti, koja je otvorila svijet osebujnih, snom prožetih djela umjetnika kao što su Joan Miro, Pablo Picasso, Man Ray i Max Ernst.

S obzirom na fantastične forme nadrealističke umjetnosti – od džepnih satova Salvadora Dalija koji se tope i telefona sa jastogom do krznene šolje i tanjira Mereta Oppenheima – lako je odbaciti ili banalizirati ove neobične radove kao više glupe nego ozbiljne. Međutim, kako galerije obilježavaju stogodišnjicu Manifesta izložbama o nadrealizmu i njegovom naslijeđu, u prvi plan se stavlja potresan odgovor pokreta na ratne godine koje su ga izazvale.
 
Razočarani racionalnim razmišljanjem koje je dovelo do masovnog uništenja svjetskog rata, umjetnici su prihvatili nelogično.

Izložba Ali živjeti ovdje? Ne, hvala: Nadrealizam i antifašizam , u Lenbachhausu u Minhenu, ima za cilj "da pokaže da je pokret nadrealizma nastao u isto vrijeme kada i oni fašistički pokreti u Evropi, te da je stoga vrlo upečatljiv, pa čak i konstitutivan, na mnogo načina, političkog samorazumijevanja nadrealizma", kaže kokustos Stephanie Weber za BBC. Nadrealisti – sa izuzetkom Dalija – bili su antifašisti, često s bliskim vezama s francuskom komunističkom partijom. "Svi umjetnici na našoj izložbi bili su lično pogođeni fašizmom" i "uzvratili su", kaže Weber. "Mnogi od njih su bili proganjani, morali su da odu u izbeglištvo, borili su se u pokretu otpora... i mnogi od njih su ili pali u ratu ili su deportovani i ubijeni."

Jedan od istaknutih umjetnika je rumunski jevrejski slikar Victor Brauner. Suočen sa rastućim antisemitizmom, koji je raspirivala rumunska Gvozdena garda , zaživjeo je novi život u Parizu 1930-ih, da bi 1940. ponovo bio raseljen zbog nacističke okupacije. Njegov opus je ipak bio plodan i prenosi, kaže Weber, "ovaj slikovit smisao za humor" viđen u Totemu ranjene subjektivnosti II (1948), glavnoj slici izložbe. Uljana slika prikazuje komična, crtana bića s rukama za nos ili bradu, ali čiji oštri zubi i šiljci ukazuju na prijetnju. Oni spajaju forme koje dočaravaju voće – klasični nadrealistički motiv – i unutrašnje organe, nagovještavajući nešto visceralno i brutalno. U središtu je sveprisutno nadrealističko "jaje", simbol ambicije za novom stvarnošću, vođeno maštom i različito od patnje prošlosti.

U Parizu, gdje je napisan Bretonov Manifest, posjetitelji uspješne izložbe Nadrealizam Centra Pompidou sada mogu otkriti originalni rukopis prikazan u srcu labirinta putovanja kroz 40 godina zapanjujuće umjetnosti. Putujuća izložba počela je u Briselu, a nastaviće se u Madridu, Hamburgu i Filadelfiji, ali je trenutno u najprostranijoj formi i zauzima prostor od 2200 kvadratnih metara. Najvažnije su vrtoglave lične vrijednosti Renea Magrittea (1952), apsurdan i zabavan prikaz naizgled male sobe u kojoj se nalaze ogromni svakodnevni predmeti. Ova komedija, međutim, ima za svoj izvor patnju. Razočarani racionalnim razmišljanjem koje je dovelo do masovnog uništenja svjetskog rata, umjetnici poput Magrittea i njegovih dadaističkih prethodnika prihvatili su nelogično, stvarajući zbunjujuća djela inspirirana podsvjesnim svijetom snova.

Iako revolucionaran u svojoj viziji, Bretonov manifest je bio manje progresivan u svom inherentnom seksizmu. Upućen muškarcima i napisan u potpunosti iz perspektive muškog iskustva, ne predviđa ili priznaje ključnu ulogu koju bi žene imale u oblikovanju nadrealizma. Centar Pompidou odaje počast umjetnicama kao što su Leonora Carrington , Dorothea Tanning i fotografkinja Dora Maar , koje su često potcijenjene ili odbačene kao muze. Postavka izložbe uključuje Maarovu proslavljenu Hand-Shell (1934), zapanjujuću sliku koja se sastoji od dva kontrastna i neskladna objekta: elegantne ruke s usamljenim prstom koji zadirkujuće gura pijesak, i školjke iz koje izlazi – možda ponovno zamišljanje Botticellijevog rođenja od Venere. Dramatične sjene i nebo djela i njegov međuratni kontekst pozivaju na čitav niz čitanja, od uspona novog svijeta iz ruševina prošlosti, do skorog posjeta nečeg monstruoznog.

Ova proročanska kvaliteta nadrealizma, izvučena iz nesvjesnog, obrađena je na početku izložbe gdje Muzej Edith Rimmington, slika "lažnog kolaža" sa središnjim dijelom nalik kristalnoj kugli, privlači pažnju. Tor Scott istražuje ovog zagonetnog britanskog umjetnika i kustoski je asistent u Nacionalnim galerijama Škotske, gdje se čuva zbirka Rimmingtonovih djela i efemera.

Sa svojim višestrukim lutajućim očima, Muzej "dovodi u pitanje ravnotežu moći između objekta i posmatrača", kaže ona za BBC, i "govori o objektivizaciji ženskog oblika". Središnji ženski "artefakt" okružen je plutajućim morskim stvorenjima koja nalikuju bestjelesnim ženskim reproduktivnim organima. Veliki dio Rimmingtonovog rada koristio je "visceralne i nasilne slike koje bi govorile onima koji žive u Britaniji tokom i nakon međuratnog perioda", kaže Scott. "Njen rad je često uključivao prikaze raskomadanih ili mutiranih tijela i raspadnutog mesa, kao i reference na cikličnu prirodu života i smrti."

Ova skrivena struja horora nastavlja se u The Traumatic Surreal na Institutu Henry Moore u Leedsu, koji istražuje izraz ženskih nadrealista o bolnom naslijeđu fašizma. "Nadrealizam nastaje i usidren je u traumi rata", kaže ko-kustos profesor Patricia Allmer, profesor moderne i savremene istorije umetnosti na Univerzitetu u Edinburghu, i autor knjige iz 2022. godine, Traumatic Surreal: Germanophone Women Artists and Nadrealizam nakon Drugog svjetskog rata, koji je inspirisao izložbu. "Nijedan umjetnik nadrealista nije se bavio tako direktno predstavljanjem i kritikom Drugog svjetskog rata kao ove umjetnice", kaže ona za BBC. Claude Cahun i njena djevojka Marcel Moore zatvoreni su zbog objavljivanja antinacističke propagande, na primjer, a Lee Miller "zaista ide u rat i tamo fotografiše. Ne postoji nijedan muški nadrealista koji to radi".

Jedno od najintrigantnijih radova izložbe je Vjeverica Mereta Oppenhajma, umjetnice jevrejskog porijekla njemačkog porijekla koja je pobjegla sa svojom porodicom u Švicarsku. Skulpture kao što je ova krigla piva s pahuljastim drškama mogu izgledati duhovito, ali su često "natopljene nasiljem", kaže Allmer. "Na prvi utisak, imate ovaj divan mekani, čupavi rep i poziva vas da ga pogladite, a imate i čašu piva koja sugerira društveno zadovoljstvo i hedonizam", ali čudna jukstapozicija stvara efekat šoka "poput metafore historijski šokovi ratnog iskustva koji dovode do traume“. Implicitno u odsječenom repu, kaže Allmer, "seče ili amputira", a njegovo krzno – materijal koji se također može vidjeti na izložbi u radovima Ursule, Renate Bertlmann i Bady Minck – konotira nešto divlje i zastrašujuće, odnos prema ženama kao životinje, i Hitlerova uznemirujuća opsesija vukovima.

Crni humor je namjeran i "stvarno važna strategija", objašnjava Allmer, dozvoljavajući ženama "da artikuliraju stvarnost koja je inače potisnuta ili isključena iz javnog diskursa". Breton će tome posvetiti antologiju 1940. godine, koju je Vichyjev režim brzo zabranio. Humor je, piše on, "proces koji omogućava da se stvarnost odbaci kada postane previše uznemirujuća". Ako nam je nadrealizam smiješan, ne propuštamo nužno poentu.