Zašto je kompjuter muškog roda

Tekst autorice Ande Bukvić prenosimo sa portala PlanB

Muškarci su oduvijek vladali svijetom računarstva, žene su tu (svojevoljno ili ne) rijetko imale upliva. Sudjelovale su, doduše, u nekim bitnim povijesnim pothvatima, kao i u stvaranju Facebooka - s tim da je ovo potonje ipak bilo plošnije prirode - a poruke koje nam to odašilje su vrlo diskutabilne.

Imala sam i ja u školi informatiku, sredinom devedesetih. Jedan kompjutor na nas trideset pet, tako je bilo, pa smo onda uglavnom u MS-DOS-u programirali u bilježnice ili štrebali biografije VIP-ovaca u domeni računarstva. Najbolje se sjećam imena Charles Babbage: moja ga je sinestezija zapamtila kao glavu kupusa, zbog zvukovne analogije s cabbage. Charles se uvijek spominje kad je o izumu prvog računala riječ, ali on je zapravo usavršio prvi kalkulator (a ne digitron), težak oko 15 tona. A kako priča ide dalje, naučila sam tek poslije, kad sam sama počela kreirati svoju nastavu iz povijesti. Dakle, nakon što je osmislio diferencijalni stroj, Babbageu je sinula ideja o analitičkom stroju. Nije je, međutim, potpuno uspio provesti u djelo, ali došao je korak do izvršenja zahvaljujući jednoj dami, ledi Adi Lovelace. Naravno, kako je povijest muškog spola, u medije se progurao Charles, ali ne i Ada.

Za takav historijski nesrazmjer postoji sijaset objašnjenja: za početak, bolje zvuči kad kažete otac računala, nego majka računala. Osim toga, Ada, kao žensko, ne može egzistirati sama: uvijek joj u referenci treba muškarac, bio to njezin zloglasni otac, lord Byron, čije je jedino zakonito dijete bila, ili njezin suradnik Babbage, s kojim se redovito dopisivala i raspravljala o revolucionarnom stroju. Ovaj je potonji bio zadivljen njezinim intelektualnim i matematičkim vještinama i zvao ju je vilom od brojeva. Možda je to imalo i neke veze s njezinim izgledom, a ne intelektom, jer Ada je bila zgodna žena, ali o tome možemo samo nagađati.

Ada Lovelace vješto je izrađivala algoritme prije sto pedeset godina, ali danas žene tako više ne mogu i ne znaju, prema Benu Mezrichu i timu Fincher-Sorkin, koji se opako naslanja na njega u konstrukciji priče, ma koliko mi šutjeli o tome. Svijet programiranja i računarstva isključivo je muški svijet i njime se ne bave geekovi, već nerdovi, ako je vjerovati Vennovom dijagramu.

Nerd/dork/geek/dweeb Vennov dijagram, kako ga vidiGreat White Snark




Složna braća i plošne sestre
A da tehnologija nije neutralna ni bespolna, jasno je kao dan. Spol (a i rod) uglavnom joj je muški, kao što su muške i priče koje se o njoj pričaju. Uzmimo pa analizirajmo, naprimjer, ovu zadnju, još uvijek prilično aktualnu priču, ukoričenu odnedavno i u hrvatskoj verziji pod nazivom Slučajni milijarderi. Pri utvrđivanju spola i roda te nove tehnološke platforme valja ponoviti razliku između povoda i uzroka. Meni uvijek pomogne homerovski intoniran primjer: povod Trojanskom ratu bila je otmica lijepe Helene, a uzrok geostrateški položaj Troje. Ovdje, u filmskoj i tekstualnoj verziji ispada da je povod bio gikizam Marka Zuckerberga, a uzrok njegov dorkizam (vidi dijagram). I govorim to s punom sviješću da se stvarnost i stvarna osoba osnivača Facebooka razlikuju od filmske i romaneskne verzije o njemu, ali i s predviđanjem da će se uskoro te ionako mutne granice još više zamutiti.

Prije priče s Facebookom, programiranje uglavnom nije vodilo do seksa, i to je bio problem. Jer seks, tvrde osnivači Facebooka u Mezrichovoj interpretaciji, pokreće studentski život. Prije Facebooka, programeri su uglavnom bili dečki koji tečno govore šest jezika, ali to im ne pomaže pri komunikaciji s curama niti pri upadanju u bratstvo, taj bastion muškosti unutar visokoobrazovne institucije. Roman odlično prati nastanak digitalne unutar analogne harvardske društvene mreže, koja je dala mnogu braću mogule i svjetske vođe. Sestre se pak dijele na dvije kategorije: one koje na kampus dopremaju fuck truckom i seksi Kineskinje kojima nisu baš svi kod kuće. Sve su one plošni likovi, a najplošnija je lijepa Helena od Facebooka, Erica Albright. Možda se čini bitna, ali zapravo je ornamentalna: što ste o njoj doznali, osim da studira na nekom nezahtjevnom fakultetu i da je nogirala Marka, najviše zbog njegova dvibizma? (opet vidi dijagram) Čak je i podnaslov Mezrichova fikcionaliziranog teksta o stvaranju 'THE' društvene mreže vrlo maskuliniziran: Priča o seksu, novcu, geniju i izdaji – obilje imenica muškog roda uz žensku izdaju i miris povijesti koja se piše urednim muškim rukopisom.

I što ćemo sad?
Možda je sve zbog blaženog neznanja, jer nitko ne može poreći da je filmsko iznenađenje na licu Marka Zuckerberga bilo iskreno kad se pitao zašto bi se feministkinje i neke tamo ženske grupe uvrijedile zbog Facemasha, platforme na kojoj su ih rangirali po izgledu, a tu i tamo nasumično uspoređivali s domaćim životinjama. A možda je sve zato što Facebook imitira život, u kojem je poglavlje o ženama u svijetu računarstva vrlo oskudno. Navodno je to stoga što ih kontekst obeshrabruje i jer zaziru od tzv. geek efekta pa se u novije vrijeme diskutira o tome kako privući što više žena u tu mušku sferu. Priča o nastanku Facebooka šalje sličnu, ali modificiranu poruku: s jedne strane, drage žene, ovo je muški svijet i uključuje sve ono što se vama ne sviđa, ali sad je tu i glamur i seks i novac. I vama i dalje u njemu nije mjesto.

A zašto, kad je mogla lijepa Ada sa svojim dugim podsuknjama? Ili onih šest rijetko honoriranih žena koje su radile na programiranju Eniaca, računala dvostruko težeg od prvog kalkulatora? Možemo reći da je svatko krojač svoje društvene mreže, i to je donekle istina, ali platforma na kojoj je krojimo nastala je kao muška i reklamira se kao takva. I ne kažem da je to loše. Samo kažem.