Vincent Van Gogh: 'Patiti, a ne žaliti se, jedina je lekcija...'

Ispunjenje i usamljenost, čežnja i očajanje, ljubav i zbunjenost, predavanje i bijeg, harmonija i nemir, blizina i daljina, trajnost i prolaznost – to je na svojim slikama naslikao čovjek i umjetnik koji je svojom umjetnošću želio tješiti – iako je i njemu samom bila potrebna utjeha, čovjek koji je volio svijet i život – a čija je ljubav ostala neispunjena.

Na današnji dan, obilježava se godišnjica smrti slikarskog genija - Vincenta Van Gogha (30. mart 1853. – 29. juli 1890.)

Priča o Vincentu van Goghu

Njegov život bio je pravi neuspjeh. Bio je gubitnik na svim područjima koja su u njegovo vrijeme i u svijetu u kojemu je živio bila važna: bio je nesposoban osnovati vlastitu porodicu, nesposoban skrbiti za vlastiti život, pa čak i nesposoban za održavanje kontakata s ljudima. Ali kao slikar je pronašao sredstvo koje mu je omogućilo da haosu stvarnosti suprotstavi svoj poredak, piše Alfa-portal.com.

Njegova umjetnost bila je skup pravila u svijetu, te protiv svijeta u kojem se on, kako se činilo, nije snalazio. Nije htio potisnuti stvarnost, nije htio ni patiti odričući se stvarnosti, htio je da postane razumljiva i dostupna. Uz pomoć umjetnosti svijet koji mu se činio neprijateljskim, trebao je postati i njegov svijet.

Priznanje je stekao tek poslije smrti. Pojam genija približio je njega i njegovo djelo građanskoj publici, čije su ga predodžbe o vrijednostima odbacivale tokom njegovog života. Vincent, koji se osjećao nevoljenim, postao je heroj što se umjetnost više etablirala kao svijet lijepog privida. Na samom rubu društva gdje se umjetnost ugnijezdila prije stotinjak godina, i autsajder Van Gogh postaje ličnost; doduše malo drugačija, ali ipak utjelovljenje stvarnosti koju svako katkad osjeti.

Sudbina kleta

Prvi sin protestanskog pastora Theodorusa van Gogha bio je mrtvorođenče. Godinu dana poslije, ali na isti dan, Anna Cornelia van Gogh na svijet je donijela dječaka koji je dobio isto ime kao i prvi; Vincent Willem van Gogh. Bila je ispunjena strahom i sumnjama hoće li preživjeti. Tako je već njegovo rođenje zasjenjeno dilemom koja je je odredila njegov budući život. Vincentovo temeljno iskustvo bilo je i ostalo iskustvo gubitnika.

Nakon što je dobio otkaz kao trgovac umjetninama, počeo je studirati teologiju koju je nakon godinu dana prekinuo. Zatim je nastavio raditi kao pomoćni učitelj i propovjednik laik, ali je cijelo vrijeme financijski bio ovisan o mlađem bratu.

Spas u umjetnosti

Polako, umjetnost je postala jedini Vincentov ventil. Ona je postala sredstvo za preradu iskustava, pružala mu je priliku da komentira svijet u kojemu živi, ona je artikulirala njegove neuspjehe i njegove nade.

Otprilike 1880. Van Gogh donosi konačnu odluku da želi postati umjetnik. Na početku nastaju samo crteži, skice detalja i puno studija prema slikama Jean-Francoisa Milleta. ''Ako slikam krajolik, tu će uvijek biti i neka figura'' pisao je najavljujući svoj program. ''Radije slikam oči ljudi, nego katedrale''.

Početak ludila

Gauguin (slikar simbolist) je stigao u Arles na poziv van Gogha kako bi se okupili na zajedničkom radu vani u prirodi. Vrlo brzo se pokazalo da između njih postoje nepremostive suprotnosti: došlo je tako daleko, da je jedne noći u diskusiji Van Gogh u svom neuravnoteženom stanju nasrnuo na Gauguina da ga zakolje.

Bio je dovoljan samo jedan Gauguinov pogled, da se Van Gogh osvijesti i da odmah sam sebe kazni. Reže britvom vlastito uho i odnosi ga bludnicama u javnu kuću, te pada u težak i bolan grč epileptika. Gauguin odlazi u Pariz, a Van Gogh u psihijatrijsku bolnicu, gdje ostaje 14 dana.

Svjestan je da je u ludnici, ali između pojedinih nastupa strastveno radi – njegove boje kao da su dobile još više na intenzitetu. Bez predaha slika i crta, grčevito radi. Radi manijakalno, suludo, divlje. Radom nastoji nadbiti i samo ludilo, te svoje krize što se periodički ponavljaju. Kod njega se izmjenjuju trenuci lucidnosti s teškim klonućima. Van Goghova dijagnoza je glasila; epileptične smetnje.

'Tješi me što ludilo smatram bolešću kao što je i svaka druga, te j3 kao takvu treba i prihvatiti.'

Godine 1890. seli se u Auvers-sur-Oise na liječenje kod dr. Paula Gacheta kako bi bio bliže svom bratu. Prvi dojam Van Gogha o dr. Gachetu bio je: ''Mislim da je bolesniji od mene, ili možemo reći jednako.'' Dr. Gachet je Van Gogha, pretpostavlja se, liječio biljkom crvenim naprstkom, s kojom je Van Gogh i naslikao liječnika, a danas se smatra da je ta biljka možda i djelovala na slikarevu percepciju žute boje, s obzirom da pacijenti koji se njome liječe vide sve oko sebe žućkasto. Osim toga sumnja se također da su ga mučile shizofrenija i manična depresija, koje također utječu na percepciju stvarnosti i raspoloženje.

Nakon sklonosti samoubojstvu i halucinacijama koje polagano popuštaju, uslijedila je duboka depresija. Počeo je plašiti druge bolesnike i ostajao je u svojoj sobi; šest sedmica nije napustio zgradu.

'Rado bih ti pisao o puno toga, no osjećam kako je besmisleno…'

Nako što je ostao bez svih izvora egzistencije (svoga brata, dr. Gacheta, Gaugina…) činilo se kako je katastrofa neizbježna. Van Gogh je u svakom pogledu propao u životu. Preostao je još jedan izlaz. Navečer, 27. srpnja 1890. u sumrak je otišao na polje i pucao si pištoljem u prsa. Imao je još snage da se dovuče do gostionice gdje je dva dana kasnije preminuo na rukama svoga brata.

Patio je na ovom svijetu i on ga je dotukao – uz pomoć umjetnosti stvorio je jedan novi, vlastiti svijet pun boja i pokreta, svijet koji je sadržavao sve što je on poznavao od života.  Ostavio je velik opus (850 slika i više od 900 crteža i akvarela) po mnogim galerijama Europe i Amerike.

'Patiti, a ne žaliti se, jedina je lekcija koju čovjek treba naučiti o životu...'