Veliki pisac male neurotične djece i prolupalih ratnika
Radiosarajevo.ba
Piše: Miljenko Jergović
Već dugo J. D. Salingera (kako je Jerome David ugovorno zahtijevao da ga se potpisuje na knjigama) nitko nije vidio. Jednom su ga, prije dosta godina, prepoznali u starcu mrzovoljna izgleda, koji gura kolica u supermarketu neke duboke američke provincije. Drugi put su novine tvrdile da je on čovjek s mutne crno-bijele fotografije, koji otključava vrata i ući će u kuću.
Piše li ili ne?
Istina, zna se mjesto u kojem on živi - ako je još uvijek živ - ali ga čak ni susjedi ne žele odati pa s novinarima popričati o njemu. Svake godine, nekako u ova doba, novine se na Zapadu raspišu o njemu, njegovim izmišljenim biografijama, tužbama protiv novinara i izdavača koji pokušavaju ukrasti ponešto od njegova imena, a katkad se potegne i priča o njegovim proznim rukopisima, koji navodno leže u bankovnom sefu, a on bi ih čas objavio, čas ne bi. Iako rukopise nikada nitko nije vidio, novine kažu kako Salinger, nakon što se početkom šezdesetih povukao u anonimnost, piše smrtno dosadnu književnost. Nekako im se ta izmišljotina čini zgodnom i komercijalnom.
Slutnja autobiografije
Ove godine J. D. Salinger navršio je devedeset godina. U službenim životopisima stoji da je kratko studirao, a zatim je, već 1941, otišao u rat.
Deset godina kasnije objavio je Lovca u žitu, svoj jedini roman i jednu od najutjecajnijih knjiga, ali i pop ikona dvadesetog stoljeća. Kada je pucao u Johna Lennona, ubojica Mark David Chapman imao je u džepu tu knjigu, bezbroj puta ju je pročitao i umišljao je da je Holden Caulfield, njezin glavni lik.
Dvije godine nakon tog romana, 1953, Salinger je objavio Devet priča, 1961. dužu pripovijetku Franny i Zooey te 1963. knjigu s dvije pripovijetke: Podignite visoko krovnu gredu tesari i Seymour: uvod. I to je, uglavnom, bilo sve. Posljednju priču tiskao je 1965.
Kod Salingera je sve autobiografija ili, točnije rečeno, slutnja autobiografije. Holden je u Lovcu u žitu dječak na pragu adolescencije, blago psihotičan i tužan kao smrt; takav da se u dvanaestoj-trinaestoj godini, u vrijeme kada si prvi puta čitao roman, sasvim identificiraš s njim i zauvijek će ti ostati dojam da nema razlike između pripovjedača i glavnoga lika, isti je to čovjek, a Holdenovo pitanje što rade patke iz njujorškoga Centralnog parka zimi, kada se zaledi jezero, ostalo je jedno od najvažnijih i sudbinski najartikuliranijih pitanja postavljenih u onome dijelu svjetske književnosti koji si pročitao.
No, Lovac u žitu niti je najbolje Salingerovo djelo, niti je Holden lik koji je na tebe i na tvoju generaciju ostavio najjači dojam. Recimo, posljednja od Devet priča je Teddy, čudesna i fantastično jednostavna - sve njegove priče su, prije svega, krajnje jednostavne - priča o malenom i neuglednom dječaku, tragičnom vunderkindu, koji na kraju nestaje u sceni koja je tako dobro napisana da djeluje trajno nedovršenom u vremenu.
Čežnja za mirom
Naime, čini ti se da i sad traje i da jasno čuješ dječji krik koji odjekuje bazenom u kojem nema vode. Ili djevojčica iz priče Za Esme s ljubavlju i mučninom, lik s kraja Drugoga svjetskog rata i s početka jednoga neusporedivo opisanog posttraumatskog sindroma, što će se provlačiti kroz Salingerovu prozu sve do posljednje objavljene stranice, ali vrhunac će dosegnuti u priči Perfektan dan za banana ribe, jednoj od ljepših i potresnijih kratkih priča svjetske književnosti, po kojoj bi doista vrijedilo napisati hrvatski, bosanski ili srpski rimejk. Priča je to o samoubojstvu ratnog veterana, o neostvarivoj čežnji za mirom, dječjoj mudrosti i odrasloj izgubljenosti. Ili ni o čemu od svega toga, nego je to priča o fatalnom susretu na plaži. Većina Salingerovih likova su djeca i slomljeni odrasli ljudi. U nekoj maloumnoj raščlambi za nedarovito čitateljstvo moglo bi se reći da je on sentimentalan pisac. U svojim književnim tekstovima ponire do najdublje ljudske tuge, dječje ili odrasle, do onoga što čovjeka može dirnuti, u čemu se u svojoj djetinjastosti može prepoznati i u tom prepoznavanju proživjeti dobar dio života.
Filozofija zena
U njegovim pričama vidljiv je utjecaj zen koana, općenito filozofije zena, koja je u ta poslijeratna vremena u Americi bila moderna, ali on niti mudruje, niti se divi prirodi i prezire grad, niti je obolio od duhovnosti na način kursista iz našega doba, nego pokušava struktuirati priče i emocije unutar njih na način na koji prepoznaje u zenu. Devet priča za moto imaju jedan zen koan: “Znamo kakav je pljesak dvije ruke. Ali kako zvuči pljesak jedne ruke?” Doista, o takvome pljesku govori ova knjiga.
J. D. Salinger bio je, u prijevodima Branke Pečnik-Kroflin, Nikole Kršića i Dragoslava Andrića, pisac koji je na neusporediv način obilježio adolescenciju i mladost generacije rođene šezdesetih. Njegova jednostavnost, način na koji je gradio priču, sklonost iščašenim i oštećenim ljudima i djeci, sentimentalnost i potreba da se čitatelja zakuca u mjestu onom zadnjom rečenicom ili cijelom fabulom, sve ti je to zauvijek ostalo od njega kao ideal u pisanju, čitanju pa i gledanju filmova.
Živo dječaštvo
Ali ipak, važniji od svega toga su njegovi likovi, koje i danas, u ova već pomalo kasna doba, živo vidiš pred očima. I tragičnoga brata Seymoura, i čitavu porodicu Glass, i onoga čudnog tipa pred početak rata s Eskimima, i onoga malenog i šutljivog čovjeka, čiji mir osvaja svijet, dok sjedi na zadnjem sjedištu automobila, a noge mu ne dosežu do poda. Pojavio se u samo jednoj sceni, i nikada više.
Čudan je to osjećaj kada tvoje živo dječaštvo ima već devedeset godina.
jutarnji.hr/radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.