Velikan filozofije 20. vijeka: Godišnjica Sartreove smrti

Na današnji dan, 15. aprila 1980. godine u Parizu je umro slavni mislilac 20. vijeka, filozof egzistencijalizma, pisac i kritičar Jean-Paul Sartre.

Sartre je rođen u Parizu, 21. juna 1905. godine, gdje je i studirao na École Normale Supérieure, institutu višeg školstva, koji je bio ishodište svih francuskih mislilaca i intelektualaca toga doba. Sartrea je inspirisala zapadnjačka filozofija, upijao je ideje Immanuela Kanta, Georga Wilhelma Friedricha Hegela i Martina Heideggera.

Za vrijeme studija se upoznao sa svojom životnom saputnicom Simone de Beauvoir, koja je studirala na Sorboni, a kasnije postala jedna od najslavnijih intelektualki i feministkinja svog vremena. Sartre i De Beauvoir biće nerazdvojni tokom cijelog života, ostavljajući utjecaj jedno na drugo i na ostatak svijeta. Njih dvoje dovode u pitanje kulturne i socijalne pretpostavke svog odgoja, koji su smatrali buržujskim, a konflikt između opresivnog, duhovno uništavajućeg konformizma i autentičnog bivanja postat će glavna tema Sartreovih djela. Iako nerazdvojni, dvoje filozofa nisu vodili konvencionalnu vezu. Nikad se nisu vjenčali niti živjeli zajedno, a nisu se obavezali ni na monogamiju, što samo svjedoči o tome koliko su bili ispred svog vremena.

Filozofskim esejima Transcendencija ega, Imaginacija, Skica teorije emocija, Sartre u Francusku donosi obrise njemačke fenomenologije i egzistencijalizma. Za vrijeme Drugog svjetskog rata devet mjeseci provodi kao ratni zarobljenik u njemačkom zatvoru, gdje čita Heideggera, koji će ostaviti veliki utjecaj na njegove eseje o fenomenologiji ontologije. Zbog lošeg zdravlja puštaju ga 1941. godine, a djela koja je započeo u kasarni završava po povratku u Pariz i objavljuje ih 1943. godine. Biće to njegova najznačajnija djela: Biće i ništavilo, koje govori o podijeljenom svijetu između kapitalizma i komunizma, i dramaMuhe.

U to vrijeme druži se s Albertom Camusom i Mauriceom Merleau-Pontyjem, s kojim osniva tajno društvo Socialisme et Liberté (Socijalizam i sloboda). Kratko nakon toga odlučuje se posvetiti pisanju, ostavljajući aktivni otpor iza sebe. Sartre je neko vrijeme bio priklonjen komunistima iako se nije uključio u Komunističku partiju, a njegovo djelo Prljave ruke bavi se upravo političkim aktivizmom intelektualca.

Zalagao se za oslobođenje Alžira od francuske kolonizacije, hapšen je za vrijeme studentskih demonstracija 1968. godine, protivio se vijetnamskom ratu. Iz tog vremena najznačajnije je njegovo djelo Kritika dijalektičkog uma, izdato 1960. godine, u kojem nastoji povezati marksističke principe s egzistencijalističkim idejama o slobodi volje. Tih '60-ih godina, Sartre je otputovao na Kubu u posjetu Fidelu Castru i Che Guevari. Nakon Che Guevarine smrti, Sartre o njemu kaže: "Nije bio samo intelektualac, već i najkompleksnije i najpotpunije ljudsko biće našeg vremena. Živio je za svoje riječi."

'Nobelova nagrada? Ne, hvala'

Sartreove drame Iza zatvorenih vrata, Prljave ruke i Đavo i Gospod Bog stekle su svjetsku slavu, predstavljajući, kako je on to nazivao, angažovanu umjetnost i angažovano pozorište. Ipak, nagrade koje su mu željele uručiti različite cijenjene institucije, poput Legije časti i Nobelov komitet, on je odbijao. Bio je prvi koji je odbio Nobelovu nagradu, koja mu je trebala biti dodijeljena 1964. godine.

"Razlozi zbog kojih se odričem nagrade ne odnose se ni na Švedsku akademiju, ni na samu Nobelovu nagradu… Uvijek sam odbijao službena priznanja. Pisac koji zauzima stanovišta politička, društvena ili književna, treba da djeluje samo pomoću sredstava koja su mu svojstvena, to jest pomoću pisane riječi. Pisac, dakle, treba da odbije da ga pretvore u instituciju…"

Sartre je kasnije za list Figaro izjavio da žali što je njegovo odbijanje nagrade izazvalo skandal u javnosti, a objašnjavajući svoje razloge rekao je i kako Nobelova nagrada ne uzima podjednako u obzir pisce svih ideologija i nacija, nego da preferira zapadnjačke obrasce. Svojim principima ostao je vjeran do kraja: odbio je i Orden Legije časti, a rekao je da bi odbio i Lenjinovu nagradu da mu je bila ponuđena. Sartre je iste te 1964. godine odbacio i samu književnost jer je smatrao da je buržoazija koristi kao zamjenu za pravo angažovanje u svijetu. Ipak, Nobelova nagrada je nepovratna, pa se on i danas ubraja među dobitnike Nobelove nagrade za književnost.

Sartre je preminuo u Parizu 15. aprila 1980. u 75. godini života od edema pluća. Sahranjen je na groblju Montparnasse u Parizu, u zajedničkoj grobnici sa svojom životnom saputnicom Simone de Beauvoir.