Portreti moćnika

Poznata je izreka da fotografija govori više nego hiljadu riječi. I to je u većini slučajeva istina. Fotografija može prikazati toliko stvari odjednom, koliko ni najvještiji pisac ne može napisati.

Ugledni newyorkški magazin The New Yorker napravio je mali eksperiment tokom zasjedanja UN-ove skupštine ove godine. Njihov fotograf Platon postavio je mali studio u predvorju zgrade i tokom pet dana zasjedanja pokušao fotografisati što je moguće više svjetskih moćnika.

New Yorker je zapravo istraživao kakav utisak šefovi država ostavljaju na fotografiji i može li osoba koja tu fotografiju gleda zaista ostvariti nekakvu vezu sa njima.

Zanimljivo je da su tokom historije mnogi političari izbjegavali službene portrete. Winston Churchill smatrao je da izgleda senilno na svom portretu, pa ga je njegova supruga Clementina uništila. Tako je i izraelski premijer Benjamin Netanjahu rekao kako na fotografiji želi izgledati dobro.

Od Mesića do Gadafija

Među političarima koji su sjeli pred Platonov objektiv bio je i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić za kojeg je fotograf rekao kako je ostvario zanimljivu povezanost sa kamerom.

"Ima neko suosjećanje, neku ljudskost u svojim očima", komentirao je Platon nakon fotografiranja.

Za fotografiju srpskog predsjednika Borisa Tadića rekao je kako je uspio ostvariti vezu između političara na slici i njega kao fotografa.

Talijanski premijer Silvio Berlusconi oduševio ga je svojom otvorenošću i smiješkom, čime je dokazao da se zna ponašati u medijima.

Za predsjednika Irana, Mahmuda Ahmadinedžada kaže kako je on zapravo kao malo dijete.

"Veoma je nizak i stalno se smije. Želio sam tu njegovu dječju stranu uhvatiti na slici i mislim da sam uspio", istaknuo je Platon.

Uz fotografiju Muamara Gadafija Platon je ispričao zanimljivu priču.

"Obama je upravo došao sa svim svojim osiguranjem i naravno da je Gadafi odabrao upravo taj trenutak da dođe do mene i fotografiše se. Ogromna svita ga je pratila i ja sam u jednom trenutku primjetio da pripadnici Tajne službe veoma ljutito promatraju cijelu situaciju, jer je cijela ta grupa ljudi išla direktno prema njima. Gadafi je došao do mene, u potpunosti usporenih kretnji. Svaki njegov pokret je pomno osmišljen, a njegove oči su toliko tamne da ih gotovo nisam mogao vidjeti. Osjećao sam se kao da sam u nekom čudnom snu", rekao je Platon za The New Yorker.