Novo poglavlje modnog dizajna u BiH: Edina Hadžić

Edina Hadžić je novo ime na našoj modnoj sceni. I zapamtite ga. Sa svojim avangardinim i skulputarlnim haljinama, Edina otvara novo poglavlje u bh. modnom dizajnu. Pogledajte Edinine kreacije, i svakako pročitajte ono što ova mlada dizajerica ima za reći.

E.H: Ovo će možda zvučati otrcano, ali od kada sam prerasla svoje rano djetinstvo, negdje u petom razredu osnovne škole, znala sam da se želim baviti modom. Još uvijek čuvam svoje prve crteže, ali ja čuvam sve svoje crteže. Hronološki, kada se poredaju, može se vidjeti moj razvoj tokom godina. Počelo je devedesetih: rat, nema električne energije, i u biti jedina zanimacija tokom tih godina su mi bile knjige, i mnogo sam ih čitala. Imam tu sposobnost da ono što pročitam u glavi pretočim u sliku i tako je krenulo. Izmišljala sam haljine za omiljene likove. Vremenom sam zaboravila na knjige i likove, a ostale su samo haljine. Jedna od mojih velikih ljubavi je kostimografija, ali sam se ipak opredijelila za dizajn.

E.H: Danas se u modi često spominje androgenija. Dakle, krenula sam proučavati taj pojam i nisam ni sanjala gdje će me sve to odvući. U filozofskom smislu, androgenija nije ono na što danas ljudi misle kada kažu androgeni stil. Nije to neki feminizirani muškarac, niti djevojka dječačkog izgleda. To bi bio spoj muških i ženskih principa. Androgen je savršena ideja, biće, misao, bog, Adam prije nastanka Eve. Ovdje nije riječ o seksualnim, ni o rodnim karakteristikama, već o nastanku savršenstva povezujući dvije krajnosti na zemlji. Pojam androgenije je prisutan u skoro svim religijama i dogmama. Brojna su androgena božanstva. Yin-yang, pentagram, solomonov pečat su samo neki od simbola androgenije. Ja se bavim simbolizmom androgenije. Dakle, pristupila sam androgeniji na potpuno drugačiji način. Odlučila sam prikazati ovo savršenstvo, uzvišenost, božansku androgeniju, tako što ću sedam djevojaka obući u kratke haljine. Pri tome, ne samo da ću ih učiniti aseksualnim (ali ne i odbojnim) već uzvišenim i vrijednim poklona. Htjela sam proizvesti ono divljenje kod ljudi koje ima Djevica Marija, koje je imala Elizabetha 1 ili Ivana Orleanka. Običnom smrtniku, božanstva su nedostižna i on im se može samo diviti. Ne želim da me neko pogrešno shvati, nisam htjela da stvorim božiju sliku ili da svoj rad poistovjetim sa nekim od ovih osoba koje sam nabrojala. Ali činjenica jeste da su sve ove osobe androgene u svojoj manifestaciji na ovaj način kako sam to gore opisala. To je ono što sam htjela postići.

E.H: Knjige, filmovi, događaji, muzika. Bitno je samo zatvoriti oči. Vrlo malo ostavljam slučaju. Prije nego sjednem da radim neku haljinu, ja u glavi vidim kako ona izgleda od šnita do fotografisanja gotovog modela. Bitan mi je styling. Kada sam radila ovu kolekciju krenula sam prvo od teme, pa smislila atmosferu i styling tj. kontekst u koji ću ubaciti haljine. Željela sam pomalo morbidnu, hladnu atmosferu na fotografijama, skoro monohromnu, sa tamno crvenim detaljima. Kada sam to vizualizirala u glavi, bilo je lako napraviti haljine. Kao i uvijek, bitno mi je samo smisliti priču za koju ću osmisliti likove.

E.H: To se stalno mijenja. Trenutno sam još uvijek oduševljena muškom kolekcijom jesen/zima 2010 koju je dizajnirao Thom Browne. Jednostavno je savršena.

E.H: Trenutno ne, bar ne originalne haljine. Još uvijek traje promocija i trebaju mi. Kada počnem sa nekim drugim projektom zašto da ne? I radim ovo da bih prodala svoju odjeću.

E.H: Definitivno osoba koja je na sceni. Neka pjevačica, koja ima veoma razvijen lični stil, kako u muzici , tako i u modi. Neko ko se izražava odjećom, pored toga što pjeva. Nekako sam se uvijek divila Josipi Lisac i mislim da upravo tako treba da izgleda jedna velika, jedinstvena muzičarka. Originalno, glamurozno, pretjerano, dramatično, ekscentrično... U tom slučaju i ja bih se mogla potpuno osloboditi u svom dizajnu. Ovako uvijek razmišljam o tome da se ono što radim mora moći nositi na ulici. Ali na poslijetku svega, moram reći da sve što radim, ja rado nosim. Ne mogu napraviti nešto u ćemu se lično ne vidim. Ja nisam svoja najbolja i idealna mušterija, ali jesam prva.

E.H: Već sam napisala da kostim igra veliku ulogu u mom radu. To vučem iz djetinstva. Ono što je na mene najviše utjecalo na fakultetu jeste predmet kiparstva. Ja svoju odjeću gledam trodimenzionalno, ona za mene ima skulpturalan karakter. Izlazi u prostor, samo se oslanja na tijelo, a poprima oblik zavisno od položaja tijela. Kao neka živa, skulptura se stalno mijenja zavisno od našeg pokreta, a ipak ne zavisi puno od nas samih. Za mene je forma najbitnija, i to prije geometrijska nego organska. Volim ravne linije, velike plohe. Dalje, boje su mi sporedne. Ne kažem da nisu bitne i da nikad neću raditi sa bojama, nego im ne želim dati prednost nad formom. Kako bih usljed svega ovoga mogla definisati svoj lični stil? Teško, ali moja odjeća proizilazi iz ovoga što sam sada rekla.

E.H: Sve. Ovdje sve mora biti komplikovano. Kupila sam novu mašinu za šivanje prije par sedmica. Dobit ću je tek za mjesec dana. Do tada posao stoji. A da ne kažem koliko mi je trebalo da nađem kvalitetnog fotografa, nekog ko se bavi produkcijom, pa čak i modele. Da dođem do pravih ljudi koji će me uputiti u bilo kakvom pravcu. Ovdje je problem sve. Od nedostatka materijala i opreme, profesionalaca, pa na kraju adekvatnog obrazovanja.

E.H: Znam kako je meni bilo teško proizvesti ovu malu kolekciju. I to je još bio moj diplomski rad, tako da mi je jasno zašto je drugim ljudima teško i zašto ovdje nema rezultata. I to bilo kakvih. Malo ljudi radi ovaj posao. Ne kažem da je moj rad dobar ili ne, ali ga imam i lično sam zadovoljna sa njim. Neću reći da ovdje modna scena ne postoji nego da je ona u svojim povojima još uvijek. Kada ovo kažem ne mislim samo na dizajnere već i na sve ostalo. Stvari se teško pomjeraju sa mrtve tačke. Vjerujem da ima mnogo talentovanih ljudi koji su jednostavno prisiljeni odustati od ovog posla i prije nego ga počnu raditi kako treba. Nemate se na koga ugledati i naučiti kako se baviti tim poslom. Svi ljudi koji se ovdje bave modom, krenuli su sa nulte tačke i naučili ono što znaju iz svojih ličnih grešaka. Ja tako radim još uvijek. Ovdje nije riječ o najupornijima nego o entuzijastima koji nemaju novca od mode, ali joj posvećuju svo svoje slobodno vrijeme. Uz sve to, mislim da će se ubrzo izdvojiti neka bitna imena. Da u to ne vjerujem, ne bih ovo radila.

E.H: Iskreno, ne znam. Dugo se vremena izražavam kroz dizajn i to je postalo dio moje ličnosti i osobnosti. Hoću da kažem da je način na koji sam percipirala stvari oko sebe oduvijek uslovilo ono kakva sam ja i čime se bavim. Ili je to bilo obratno. Ko zna? Mislim da je to pitanje veoma nezahvalno postaviti bilo kojem umjetniku ili osobi koja se bavi kreativnim radom. U ovom slučaju, ono što radiš ti jesi, a zašto to radiš i zašto jesi- mislim da se to jednostavno oduvjek zna i osjeća. Ne postoji alternativa protiv sebe samog.





Gasha, radiosarajevo.ba