Ko se sjeća školice još?

Današnja djeca nam vjerovatno ne bi povjerovala, ali nekad su se, i to ne tako davno, najmlađi umjesto Wii-jem, brojnim igraćim konzolama, igračkama na baterije i daljinske, kompjuterskim simulacijama sportova i ratova, robotima koji rade šta vam padne na pamet, zadovoljavala time da sama prave jednostavne igračke od drveta, tkanine, vune, šišarki nađenih u šumarku pored kuće. Također, ne tako davno, mogli ste i u gradskim kvartovima vidjeti pravu, živu djecu, koja se igraju školice iscrtane kredom na trotoaru, klisa i pale, djecu koja trče naokolo igrajući se žmire ili ganje ili se svađaju oko toga čiji je kliker moćniji.

Na te dječije igračke, igre i običaje kao dio kulturne građe koje danas skoro da se i ne sjećamo, podsjeća nas jutros otvorena izložba u Odjeljenju za etnologiju Zemaljskog muzeja. Etnolozima koji su radili na sakupljanju kolekcije tradicionalnih igračaka Bosne i Hercegovine činilo se da su od najvećeg značaja igračke iz ruralnih područja BiH, koje su prije šezdesetak godina djeca sama pravila, uz malu pomoć roditelja. Tu su jednostavni lukovi i strijele, drveni kamiončići, leteći zmajevi jednostavne izrade, krpene lutke s vunenom kosom, vjenčići od obične trave i cvijeća. Jedan od najzanimljivijih predmeta na izložbi je bicikl od prazne kutije kreme za cipele i parčeta obične žice. Djevojčice su osim lutaka izrađivale i nakit, ogrlice od različitih bobica, privjeske od drveta, a dječaci su često, gledajući očeve kako rade u polju, izrađivali male grablje, lopate, čekiće i slična oruđa, a jedna od omiljenih igračaka i tada borbenih dječaka svakako je bila – praćka.

Ručno izrađivanje igračaka nije bilo samo nadomještanje nedostatka industrijske proizvodnje svih šarenih čuda za djecu, nego izraz kreativnosti, a nevjerovatno je šta sve male ruke mogu stvoriti od običnih materijala i odbačenih predmeta koji se mogu naći u svakom domu.

Izložene igračke prate na zidovima postavljeni opisi tradicionalnih dječijih igara, spomenute školice, care govedare, klisa i pale, mačke i miša, igara za koje im je bilo potrebno samo prisustvo drugara i pokoji kamenčić ili štap nađen na tlu. Zanimljivo je i što se predstavljene igre i igračke mogu jasno podijeliti na one svojstvene dječacima, i one kojih su se igrale isključivo djevojčice - znalo se ko pravi puške i praćke, a ko lutke i njihove haljinice.

Izložba U svijetu igre odraslima je dobar podsjetnik na njihovo djetinjstvo, a mališanima koji danas odrastaju uz potpuno drugačije vrste igračaka i igara može predstavljati otvaranje cijele jedne nove, nepoznate dimenzije nekadašnje stvarne socijalizacije sa vršnjacima, koja je komunikacijske vještine i kreativnost razvijala bolje nego najsavršeniji play station, a poništavala socijalne razlike među djecom. U nezaustavljivom procesu opšte tehnologizacije trebamo makar iskoristiti priliku da sačuvamo sjećanja na to kako je život izgledao ranije.











tamara, radiosarajevo.ba