Knjiga o sinh(k)ronizaciji crtića na hrvatski jezik

Ivo Žanić, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, nedavno je objavio sociolingvističku analizu sinkronizacije animiranih filmova pod nazivom Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci? U njoj objašnjava reakcije publike na sinkronizacije na regiolekte (regionalni govor), uspoređuje hrvatsku situaciju sa sličnima u drugim zemljama i razlaže različite utjecaje na odabir prilikom sinkronizacije, piše portal Halter-org.

Prenosimo dijelove intervjua s profesorom Žanićem u kojima se govori o uspjehu pojedinih hrvatskih sinkronizacija, povijesno snažnom osjećaju identiteta hrvatskih regija, opravdanosti i neopravdanosti nezadovoljstva Dalmatinaca i pripadnika drugih regija "dominacijom" zagrebačkog govora i uzajamnoj uvjetovanosti identiteta Zagreba i Splita.

U svojoj knjizi navodite neke od primjera kao što je prigovor u Quebecu zbog korištenja pariškog slenga u Madagaskaru i Shreku, ili nezadovoljstvo u Italiji zbog navodne dominacije napuljskoga. Jesu li te rasprave dio šireg buđenja svijesti o važnosti i posebnosti vlastitih jezika i regionalnih ili lokalnih varijeteta, čemu svjedočimo posljednjih dvadesetak godina?
Potpuno ste u pravu: hrvatska razmišljanja o jeziku potpuno su uklopljena u opći europski trend. Svijest o jeziku više se ne reducira samo na svijest o standardnom jeziku, koji je uvijek vezan uz naciju, nego i lokalni i regionalni varijeteti stječu prestiž. Ljudi imaju sve jače regionalne identitete, pa je prirodno da taj identitet traži svoju jezičnu tj. govornu dimenziju, odnosno njeno javno priznanje. U Hrvatskoj je to možda nešto izraženije nego u europskom prosjeku, jer je ona povijesno izrazito regionalno profilirana zemlja. Hrvatske regije povijesno imaju snažan osjećaj identiteta i naša zemlja nikad nije bila centralizirana na francuski način, nego je sociokulturno funkcionirala kao dinamičan mozaik regija.

Sveeuropska je značajka i to da nitko ne osporava nužnost standardnoga jezika, ali se dovodi u pitanje njegova obaveznost u mnogim područjima i komunikacijskim kontekstima u kojima je do jučer imao monopol, prije svega u medijima. Što se tiče samih animiranih filmova, oni se u Hrvatskoj od početka, od sredine šezdesetih, kada je TV-Zagreb otkupila Obitelj Kremenko, sinkroniziraju na standard, i to je bilo samorazumljivo. Tu i tamo bi ušli neki razgovorni elementi kao uzrečica „Kaj te muči, njofra" koja je bila popularna i u Dalmaciji bez obzira na to što je zagrebačka. Jezična scena je danas bitno pluralnija i nestandardni idiomi traže za sebe pravo javnosti; njih se njihovi govornici ne srame i javno upotrijebiti.

A tko je najnezadovoljniji?
Najnezadovoljniji su Splićani, odnosno općenito Dalmatinci, zbog onog što oni zovu dominacijom zagrebačkoga govora. Ona zaista postoji, ali ne kao svjesni plan nekog centra moći u Zagrebu da jezično kolonizira ostatak zemlje, nego kao prirodna posljedica činjenice da su svi distributeri, studiji i glumci u Zagrebu, i da oni prirodno, spontano, a ne s političkim predumišljajem, kroz sinkronizaciju daju sliku Hrvatske kako se ona vidi iz Zagreba. Hrvatska se iz svakog mjesta vidi drugačije, to je prirodan i neizbježan proces, samo što Zagreb ima kulturne industrije kojima to može plasirati na nacionalnu razinu.

Sigurno bi dramaturški bilo svrhovitije, a djelovalo bi i kao pozitivna kulturološka poruka, da redatelji i glumci uključe u sinkronizacije i druge hrvatske govore umjesto da se sve svodi na par Zagreb-Split. U raspravama se vidi vrlo jasno nezadovoljstvo Slavonaca, Varaždinaca, Istrana, Dubrovčana i drugih zbog takve jezične orijentacije u sinkronizacijama. Drugim riječima, ono što je iz splitskoga rakursa dominacija Zagreba, iz rakursa ostatka Hrvatske je dvojna, zagrebačko-splitska dominacija.

Velike je polemike izazvao mačak Ante u Stuartu Malom. Na određeni način pokušavate objasniti da on nije jednoznačan lik, da nije negativac, ali da ipak odražava neke stereotipe.
Nastojao sam upozoriti na jednu stvar koju gledatelji često smetnu s uma. Kao ni u životu, tako ni u filmu ne postoji crno-bijela slika svijeta. Vrlo je malo apsolutno zlih i apsolutno dobrih ljudi; svi smo mi ljudi s vrlinama i manama, pa su takvi i filmski likovi. Gledatelji su skloni naprečac suditi o nekom liku na temelju jednog ili dva njegova postupka. Mogu samo ponoviti ono što su i inozemni istraživači već zaključili, a to je da jedva da postoje likovi koji su bilo apsolutni negativci, bilo apsolutni pozitivci, bez ijedne mane, i da se stoga ni o rasporedu jezičnih varijeteta ne može govoriti u jednoznačnim, apsolutnim kategorijama.

No ako su ciljana grupa djeca, oni ne vide te nijanse?
Dječja su znanja o svijetu drugačija nego znanja njihovih roditelja, no odrasli često svoja znanja o regijama, i svoje regionalne stereotipove, projiciraju na djecu. Djeci govor likova služi kao sredstvo za njihovu identifikaciju, dok se odrasli boje da će im djeca izgubiti jezični identitet ako na filmu čuju govor koji nije iz njihove regije, odnosno zavičaja. Taj je strah potpuno neutemeljen, jer djeca uvijek govore onako kako govori njegova okolina. Vršnjaci su djetetu ključan kriterij. Ako bi dijete govorilo drugačije od svojih vršnjaka, to bi se moglo smatrati anomalijom, dokazom da je poremećena socijalizacija djeteta.

Što se tiče pojedinih uzrečica koje dijete situacijski usvoji, kao što su i oni koji nisu kajkavci govorili „Kaj te muči, njofra", djeca je koriste u specifičnom kontekstu i to ne mijenja njihov jezični identitet, ne kajkavizira ih. Jedan je forumaš dobro rekao kako se djeca prije svega zabavljaju (ili ne zabavljaju, ovisno o priči) i nije ih nimalo briga ni za Murphya ni za Banderasa, ni za Zagrepčane ni za Dalmatince.

Koja bi po vašem mišljenju trebala biti preporuka za jezično prevođenje animiranih filmova? Standardizacija ili jezična heterogenost i ako da, po kojem ključu?
Ja sam u načelu za jezičnu heterogenost sinkronizacija, jer mislim da su one i dramaturški dobre i žive i da daju dinamiku filmu. Bilo bi korisno, i bliže jezičnoj stvarnosti društva, kada bi uključivale raznolikije tipove govora, no to će valjda doći s vremenom. To ipak ne znači da će se, uključenjem još šire lepeze jezičnih varijeteta, automatski eliminirati bilo čije nezadovoljstvo. Netko će uvijek biti nezadovoljan, jer će mu se učiniti da je njegov varijetet u nekom filmu dodijeljen nekom antipatičnom liku. Bez obzira na to, držim da jezični krajolik filma treba da bude što bliži jezičnom krajoliku društva koje film konzumira, dakle da bude raznolik. To, međutim, ne smije biti nikakva formalna intervencija ili propis, nego prirodna spoznaja i evolucija onih koji rade na hrvatskim postprodukcijama. No, neće biti neobično ni neprirodno ako i tada budu dominirali zagrebački i splitski varijetet, jer je to preslik realnih društvenih odnosa moći u kojima su ta dva grada međuovisan par koji funkcionira kao hrvatska osovina Jug-Sjever, koji simbolizira i utjelovljuje temeljni nacionalni identitetski odnos Srednja Europa - Mediteran.

Koji Vam je sinkronizirani animirani film kao sociolingvistu najbolji, a koji kao prosječnom konzumentu?
Mislim da su Divlji valovi jezično vrlo dobro napravljeni, sinkronizacija je dinamična i duhovita. Kad ih se pažljivije pogleda, baš se u njima, u prijateljstvu pingvina Codyja, koji je kajkavac, točnije govornik zagrebačkoga, i Pivca Joea, govornika splitskoga, može pročitati dubinska poruka da se ljudi ne udružuju i ne zbližavaju po govoru i porijeklu, nego na osnovi zajedničkih interesa, iskustava i težnji. Mada uvijek treba imati na umu da je kod nas sinkronizacijska industrija još vrlo mlada, tek joj je desetak godina, ali se vidi napredak. A neke su uloge, kao Aleksandar Cvjetković u ulozi ličkog Shreka, na razini američkih što se tiče dikcije, jezične uvjerljivosti i usklađenosti glasa i raspoloženja.

A što je loše napravljeno?
Loše su sve one uloge u kojima se vidi da su glumci sinkronizaciju odradili na brzinu, nepripremljeni, očito samo da skupe honorar. Sve u svemu, prosjek je sasvim solidan.

h-alter.org/radiosarajevo.ba