'Kako živi Antuntun'

''U desetom selu
Živi Antuntun.
U njega je malko
Neobičan um. 

On posao svaki
Na svoj način radi:
Jaja za leženje
On u vrtu sadi. 

Kad se jako smrači,
On mrak grabi loncem.
Razlupano jaje
On zašiva koncem. 

Da l' je jelo slano,
On to uhom sluša.
A ribu da pjeva
Naučiti kuša. 

Na livadu tjera
Bicikl da pase.
Da mu miše lovi,
On zatvori prase. 

Guske sijenom hrani,
Snijegom soli ovce.
A nasadi kvočku
Da mu leže novce. 

Kad kroz žito ide
On sjeda u čun.
Sasvim na svoj način
Živi Antuntun''

'Kako živi Antuntun' poznata je dječija pjesma hrvatskog pjesnika i dječijeg pisca Grigora Viteza (1911. - 1966.) koja je svojevremeno punila čitanke osnovaca, postavši tako sastavnim dijelom školske lektire.

Jedna od teorija govori o tome kakoAntuntun ipak nije bio fiktivni lik, te se pretpostavlja da je u pitanju bila stvarna osoba.

Vitezova osveta Antun Tunu?

Antun Tun je zaista postojao, i da nije bilo sukoba između njega i hrvatskog pjesnika Grigora Viteza, ime tog vrijednog poljoprivrednika vjerovatno se ne bi dugo zadržalo u kolektivnom sjećanju, tvrdi Josip Švub iz Donje Kovačice kod Bjelovara.

Švub, čija je supruga rodica Antuna Tuna, tvrdi kako je Vitez, prikupljavši "obaveze" (žito iz seljačkih zaliha) u ime Komunističke partije nakon Drugog svjetskog rata, zakucao na vrata Tunova imanja, a Antun Tun navodno ga je toliko izvrijeđao da mu se Vitez odlučio osvetiti za sva vremena, napisavši pjesmu o njemu koja je dospjela u čitanke osnovaca. Vitez je svoju 'pakosnu' namjeru ostvario vrlo uspješno, a Antun Tun i njegov neobičan um završili su u školskoj lektiri. 

FOTO: Jutarnji.hr

''Ujak moje supruge toliko je izvrijeđao Grigora Viteza da mu je Vitez doslovce rekao kako će o njemu napisati knjigu po kojoj će ga pamtiti generacije i generacije'', tvrdi Švub.

Govori se kako je Antun Tun zaista postojao; rođen je 1908. godine u Donjoj Kovačici, gdje se uspješno bavio poljoprivrednom, odnosno stočarstvom, a zahvaljujući mukotrpnom i napornom radu postao je jedan od imućnijih seljaka. Imao je veliko seosko imanje s tri zgrade, 15 rali poljoprivrednog zemljišta i omanji ribnjak, a Švub za njega tvrdi kako nije bio ništa neobičniji od ostatka sela, piše Jutarnji.hr.

''Jedino što je bilo neobično kod njega je to što je volio hodati bos, imao je bradu i volio je spavati pod pčelinjakom. Nije sadio jaja u vrtu, nije grabio mrak loncem... Bio je potpuno normalan i vrijedan čovjek koji je radio od jutra do mraka'', govori Švub.

Antunu Tunu se, dodaje, Vitezova pjesma uopće nije svidjela.

''Naravno da je Antun čuo za tu pjesmu, jer su ga djeca stalno zezala. Prolazili su mu pored kuće i recitirali je, jer su znali da će on na to burno reagirati jer je bio prijeke naravi'', objašnjava Švub.

Druga strana priče

Olga Vitez-Babić, kći Grigora Viteza, tvrdi kako pokojni Antun Tun nema ama baš nikakve veze s Antuntunom iz pjesme njenog oca.

''Ta je pjesma napisana u duhu narodnih šala. Moj otac je kazao kako se sjeća da se po njegovu selu pričalo da ljudi koji nemaju prozora navečer iznose mrak u loncima i tome slično. Sâmo ime Antuntun temeljeno je na jednom njegovom školskom kolegi koji je bio neobičan, a zvao se Antun. Ime Antun njima je kao djeci bilo preozbiljno pa su ga nazvali Antuntun'', kazala je Vitez-Babić.

Vezano:

'Mama, namaži mi krišku...'

Hopa u klikere!

Jer osamdesete su bile godine...