Hopa u klikere!

Mnogi naraštaji prije pojave računara i video igara, igarali su se napolju. Među popularnijim igrama bili su klikeri.

Klikeri (pikule, klikeri, špekule, frenje...) datiraju još iz rimskog perioda. Tada su pravljeni od mermera ili životinjskih kostiju.

Na našim prostorima igrale su se najčešće dvije igre sa klikerima: na rošu i troka.

Osim poznavanja pravila, bilo je jako bitno poznavati terminologiju, koja se razlikovala od podneblja do podneblja.

Vrste klikera

Klikeri su male kuglice najčešće oko jedan centimetar veličine, iako mogu biti i manje i veće. Oni veći zvali su se bžombe ili bambusi, dok igra sa manjim, obično nije bila dozvoljena.

Osim po veličini klikeri se dijele po vrsti, tačnije materijalu. Tako imamo staklence, porculanere, mjesečare, naftalince ili naftaše itd. Ovi posljednji su ime dobili po tome što su boje nafte, a boje mu se prelivaju na svjetlu.

Postojali su i klikeri s kojima, obično, nije bilo dozvoljeno igranje. To su u prvom redu gvozdenci, male metalne kuglice, najčeše iz kuglagera, zatim plastenici, koji su bili prelagani i kamenci, koji su bili najčešće od mramora. Razlog je jednostavan: gvozdencem i kamencem vrlo je lako oštetiti staklence.

Porculaneri su bijeli, a često su imali pokoju ocrtanu šaru. Staklenci su providne kuglice u kojima su se nalazila mala pera jednoperci, dvoperci, petoperci i dvanaestoperci, a mjesečari su bili potpuno providni.

Postojali su i tzv. mliječni klikeri, odnosno namjerno oštećeni klikeri čija je površina bila toliko ohabana da su poprimili bijelu boju. Oni nisu imali neku vrijednost. Vrijednost klikera je zavisila isključivo od njegove atraktivnosti. Tako ste npr. za jednog naftalinca mogli dobiti i preko deset 'običnih' staklenaca.

Pravila igre

Klikeri se najčešće igraju 'u klikere' (iako se moglo igrati i u stripove ili pare). Odnosno, pobjednik uzima kliker onog koji je izgubio. Može seigrati i reda radi, ali to brzo dosadi. Važno je znati značenje i riječi opeljušiti (opeljati). Kada vas neko opeljuši znači da ste jednostavno ostali bez svih klikera.

U našem podneblju pod igrom klikera podrazumijevala se igra 'na rošu', iako ima i drugih igara koje su se igrale. Roša je rupa koja se pravila zabijanjem pete u zemlju i laganim okretanjem. Broj igrača potrebnih za igru je dva ili više, a svaki igra po jednom i tako u krug istim redoslijedom.

Klikeri su kod večine igrača imali i sentimentalnu vrijednost. Tačnije, veliki broj igrača imao je svoj 'sretni' kliker.

2. Svaki ima pravo na samo jedan potez osim ako ne ubaci u rošu ili eliminiše drugog igrača i tako dobije pravo na još jedan potez.

3. Ukoliko prilikom bacanja pogodite nečiji kliker svi se vraćaju na početnu liniju. To se zove cike. U nekim verzijama, onaj koji pogodi tuđi kliker igra prvi bez obzira na udaljenost od roše. Cike može biti i ako je udaljenost bilo koja dva igrača od rupe jednaka (obično se mjeri stopama ili širinom prsta).

Ukoliko je više od jednog igrača ubacilo u rošu iz početnog bacanja također se može proglasiti Cike. U nekim ligama postoji i pojam cike-tuš. U tom slučaju jedan od bacača uzme oba klikera, stavi jedan preko drugog i sa visine ramena ispusti u rošu ta dva klikera. Nakon što se klikeri odbiju i udalje od roše, onaj koji je bliži igra prvi.

4. Primarni cilj je ući u rošu. Tek nakon toga možete gađati druge i, ukoliko ih pogodite, izbaciti iz igre, tj. uzeti im kliker. Ukoliko ih pogodite prije ulaska u rošu to ne mijenja stanje na terenu, već ste samo pomjerili protivničku kuglicu. Ipak, ako pogodite tuđu kuglicu, a nakon toga se vaš kliker odbije i uđe u rošu, onda ste izbacili protivnika. Ukoliko pogodite protivnički kliker i njegova kuglica uđe u rošu onda on ostaje u igri.

Obično se podrazumijeva da onog kojeg zovete ide prema roši, ali ako to nije dogovoreno onda onaj koji zove treba da naglasi: ponte prema roši, jer u suprotnom protivnik može ‘pobjeći’ ukoliko ocijeni da se nalazi u nepovoljnoj situaciji.

5. Onaj koji je u roši ima pogodnost da ‘zove’ (čeka) druge.  Tako npr. možete protivnika zvati dva, tri  ili četiri puta. Nakon njegovih poteza vi imate pravo gađati protivnika onoliko puta koliko ste ga zvali. Time rizikujete da onaj kojeg ste zvali pobijedi vas. Ukoliko se protivnik dovoljno približi roši i izbije vas iz iste, onda on uzima vaš kliker. Također postoje posebne vrste zvanja, pa protivnika možete zvati da igra sa zemlje, sa koljena i sa kuka, ali u tim slučajevima (osim ako se suprotno dogovorite) i vi na isti način morate gađati protivnika.

6. Ukoliko za vrijeme igre ubacite kliker u rošu dok se u njoj nalazi drugi kliker onda se izvodi tzv. izbijanje. Onaj koji je drugi ušao u rošu izbija ovog prvog. Izbijanje se, obično vrši iz tri pokušaja, sa udaljenosti najmanje za jednu dužinu stopala i sa visine koljena. Ukoliko izbijete protivnika (pri tome ga doslovno morate izbaciti iz roše) uzimate njegov kliker, a ukoliko u tome ne uspije, igru nastavlja igrač koji je na redu.

Kako se igra troka

Još jedna, vrlo česta igra sa klikerima bila je troka. Za ovu igru bila su potrebna tri igrača. Na zemlji se nacrta (odoka) jednakostranični trougao na čije krajeve svaki igrač stavi po jedan kliker, koji je služio kao zalog ili čip za igru. Zalog je mogao biti veći, pa se po još jedan kliker doda na sredinu svake stranice.

U ovoj igri postojao je pojam piš. Bilo je važno odrediti piš prije troke ili piš poslije troke. To znači da, ukoliko ste odredili prvu varijantu, možete protivnika izbaciti prije nego što pogodite ijedan kliker u trokutu, ili u drugoj verziji prvo se mora ukloniti jedan (ili svi, zavisno od dogovora) klikeri u trokutu, pa tek onda protivnikov kliker sa kojim igra.

Vrlo česta varijanta je bila da se igra samo u klikere koji su u trokutu, tako da oni klikeri kojim se baca ostaju u posjedu njihovih vlasnika.

Da biste uzeli kliker koji je na rubu trokuta, potrebno ga je bilo izbiti iz istog, ali pod uslovom da taj kliker ne završi u trokutu ili na njegovim stranicama.

Vezano:

'Mama, namaži mi krišku...'
Jer osamdesete su bile godine...