Zijah Sokolović za Radiosarajevo.ba: "Paviljon" je poziv da mijenjamo svijet na drugačije

Ovogodišnje, 31. izdanje Sarajevo Film Festivala, koji je zatvoren sinoć, 22. augusta, otvorio je bosanskohercegovački film Paviljon reditelja Dine Mustafića. Sa svjetskom premijerom u Narodnom pozorištu i paralelnim prikazivanjem na ukupno šest festivalskih lokacija Open Aira, film je privukao veliku pažnju, a ispraćen je dugotrajnim aplauzima i ovacijama.

Jedna od glavnih uloga u ovom ostvarenju pripala je legendarnom sarajevskom glumcu Zijahu Sokoloviću, koji je za portal Radiosarajevo.ba govorio o utiscima nakon premijere, liku kojeg igra, kao i porukama filma.

Doživljaj stvarnosti

"Dirljivo je to da je umjetnost uspjela da postigne jedan nevjerovatan trenutak, a to je da veliki broj ljudi može istovremeno u jednom gradu da prati konkretno film. Nekako su to uvijek bile premijere s 200-300 ljudi, a ovdje se radi o tome da je za noć nekoliko hiljada njih moglo da pogleda taj film.

Mene to stvarno uzbuđuje zato što taj jedan kolektivni način doživljaja daje jednu posebnu dimenziju umjetnosti, a i ovom gradu, koji je takav kakav jeste sa svim svojim stvarima. Ovo je jedna nadopuna ili otvaranje jednih novih horizonata za građane ovog grada", rekao je Sokolović za portal Radiosarajevo.ba.

Paviljon je crna komedija o grupi stanara istoimenog staračkog doma, koji se nakon godina zlostavljanja i poniženja odlučuju na pobunu. Naoružani ilegalnim sredstvima zauzimaju dom, uzimaju osoblje za taoce i ulaze u sukob s vlastima…

"Film jeste empatičan za jednu kategoriju ljudi koji ćemo i mi biti ili već jesmo. Otvaranje jednog društvenog problema koji je izuzetno interesantan, a koji je možda potisnut na periferiju naših razmišljanja ili emotivnih doživljaja svega toga. I u tome je publika prepoznala jednu dimenziju umjetnosti koja ih vraća na jedan doživljaj stvarnosti takav kakav jeste.

To je film koji govori o penzionerima na margini života koji su u nekom domu i teško će iz njega izaći. Svi su nekako na čekanju kraja svog života. Oni se ipak odlučuju da naprave neku revoluciju, na neke doživljaje koje su možda čitav život doživljavali, a nisu imali hrabrosti ili mogućnosti da promijene. Možda i taj osjećaj da su propustili nešto u životu, pa sad pokušavaju to da poprave ili, na kraju krajeva, da budu ono što su mogli da budu ali nisu, čini ljepotu filma.

Ljepota filma je u tome što se mi koji živimo u ovom gradu moramo prisjetiti da imamo takve domove, da znamo da smo naše roditelje i bližnje stavljali u te domove, znali da su takvi kakvi jesu, nezadovoljni i da im je teško, kao i nama, ali taj neki kompromis koji smo pravili sa svojom stvarnošću, ovaj film kritikuje na najbolji mogući način", istakao je Sokolović.

Osim što ukazuje na probleme treće starosne dobi, film je istovremeno kritika savremenog društva i neka vrsta opomene budućim generacijama.

"Ako mi to sad znamo, zašto mlađi koji su racionalniji, razumniji, empatičniji sad ne podignu revoluciju, da tim ljudima koji su stariji, penzionerima bude bolje? Gdje su oni u tom kompromisu sa stvarnošću?

Možda ja to vidim na jedan simboličan način, jer pripadam drugoj generaciji umjetnika. Kako ovi penzioneri odumiru, tako vjerovatno i ja kao čovjek koji je odrastao u ovom gradu, rodio se tu, možda odumirem sa svojim pogledom života, premda ja jesam pokušao da napravim neke promjene", kazao je Sokolović.

Posebna dimenzija

Sokolović u Paviljonu igra Šumahera, stanovnika doma koji je jedan od "vođa revolucije". Objasnio nam je šta ga je privuklo kod tog lika.

"Kad sam dobio scenarij godinu dana prije nego što će se snimati, imao sam neki osjećaj oduševljenja koji me drži i sad dok razgovaramo. Šumaher je sam u tom domu i tu će i ostati do kraja svog života. Jeste da je u odnosu na ostale nepokretan i kao takav ima dimenziju više da se pokrene u svijet, da bude drugačiji, što i on kaže u filmu.

Ta energija kojom on odlučuje da se pokrene u život mu daje jednu opciju, a to je da preživi. Kad govorim o filmu, ulozi i umjetnosti, mislim da ima jednu posebnu dimenziju, da svi mi koji danas živimo u ovom gradu, paviljonu, paviljonu od Europe i svijeta, iako smo nepokretni, možda treba da se ugledamo na Šumahera da mijenjamo svijet, jer po njemu ipak možemo da preživimo", poručio je Sokolović.

Ono po čemu je Paviljon specifičan i po čemu će također ostati upamćen je impresivni glumački ansambl s mnoštvom regionalnih velikana. Uz Zijaha Sokolovića tu su Rade Šerbedžija, Miralem Zubčević, Ksenija Pajić, Mirjana Karanović, Jasna Diklić, Branka Petrić, Meto Jovanovski, Vladimir Jurc Lali, Kaća Dorić, Muhamed Bahonjić, Ivo Barišić... Atmosfera na setu je stoga bila posebna.

"To se i na snimanju osjetilo, da su svi penzioneri, mi stari koji smo igrali, ipak drugačiji od ostalih glumaca. Mi smo ta neka generacija koja mijenja svijet. Ovi mlađi glumci još uvijek nisu u toj fazi filma. Tako ja to doživljavam.

Bilo je interesantno zato što smo tokom snimanja pokušali da sakrijemo, da ne vide ovi mlađi glumci, da nam se ipak tekst piše da ga pročitamo (smijeh). I u tome je neka ljepota snimanja i te generacije. Na promociji filma ostala je rupa od Mete Jovanovskog koji je stvarno mijenjao svijet na drugačije, pošto smo se znali dugo. On je pisao za moju knjigu, pisao je također jedan fantastičan esej o tome i potpuno ga razumijem. Šteta što ga nije bilo, ali lijepo je da ostaje dokument starih glumaca u jednom filmu, u kojem barem njihovi likovi mijenjaju svijet na drugačije", kazao je Sokolović.

Simboličnost i poruka

Sokoloviću je ovo druga filmska saradnja s Mustafićem.

"Glumio sam u Remakeu, a radio sam poslije toga s njim i Divlje meso Gorana Stefanovskog u Narodnom pozorištu. Mislim da je jedan neobičan umjetnik. Ono što je još interesantnije – iz ovog grada je. I kad govorim o filmu uvijek kažem da nekako mi stariji, tu računam i njega, još imamo volje da mijenjamo svijet. Većina ljudi i umjetnika ipak pokušava da zadrži neki kompromis", istakao je Sokolović.

Ulogom u Paviljonu on se vraća na filmsko platno poslije dužeg vremena.

"Nije da nisam imao poziva, ali ništa me tako kao starijeg nije okupiralo da bih se posvetio i prenio nešto ljudima. Ovo je bilo izuzetno i svaki put kad se pojavi tako nešto što mislim da je interesantno da bih igrao, ja ću to prihvatiti. Kod Šumahera me privukla ta vrsta simboličnosti i poruke koja je postojala u scenariju, a koji sam vjerujem uspio nekim dijelom da prenesem u svijet filma.

Kvantitativno, vremenski sam najviše u pozorištu i sljedeća godina mi je sva u pozorištu. Ali, evo, već u septembru snimam neki novi film", otkrio je Sokolović.

Iako je duboko zagazio u osmu deceniju života, i dalje aktivno radi. To zahtijeva i stalnu brigu o zdravlju, koje ga srećom dobro služi.

"Pokušavam da igram ako već imam tu mogućnost. U pozorišu se glumac mora pojaviti pred ljudima, što znači da moje tijelo mora biti spremno na to. Nije to film da se reprodukuje, to je živa umjetnost koja je drugačija. Naravno da pazim na zdravlje koliko mogu. Ne da bude bolje, nego da bude drugačije (smijeh)", kazao je Sokolović.

Za kraj nam je otkrio gdje ga možemo uskoro gledati.

"Na sljedećem MESS-u, već u oktobru bit će promocija trećeg, proširenog izdanja knjige Glumac... je glumac...je glumac, a u novembru će u Sarajevu po 1.500 put biti izveden CABAres CABArei", zaključio je Zijah Sokolović u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.