Gledali smo novi "The Conjuring": Kako je završio mit o Warrenovima

U vremenu kad su se horori oslanjali na jeftine "jump scare" trikove i predvidljive šokove, James Wan redefinirao je žanr i vratio mu dostojanstvo kroz atmosferu izgrađenu na napetosti i osjećaj da se užas dešava na granici stvarnog. Insidious (Podmuklo, 2010) je bio početni korak u toj transformaciji, dok ju je The Conjuring (Prizivanja, 2013) doveo do vrhunca.

Inspirisan "stvarnim slučajevima" Eda i Lorraine Warren, poznatih paranormalnih istražitelja, The Conjuring je od izlaska 2013. godine izrastao u pravi fenomen - film koji je uspio probuditi stari strah i otvoriti vrata čitavom kinematografskom univerzumu. Inspirisao je spin-offove poput Annabelle i The Nun, te postao primjer kako horor istovremeno može biti ozbiljan i komercijalno uspješan.

Gubitak autentičnosti

Wan je nakon originalnog filma 2016. režirao još profitabilniji, a po mnogima i bolji nastavak - The Conjuring 2 (Prizivanje 2), poslije kojeg je franšiza, vođena komercijalnim uspjehom (zaradila ukupno 2,4 milijardi dolara / 3,99 miliona KM), otišla u nekom sasvim drugom - i pogrešnom pravcu.

Iako je ostao producent i ko-scenarist, Wanovim odustajanjem od režije za treći nastavak The Conjuring: The Devil Made Me Do It (Prizivanje 3: Kriv je Sotona, 2021), jedan od najboljih horora decenije izgubio je autentičnost i kredibilitet. Završnim, četvrtim poglavljem - The Conjuring: Last Rites (Prizivanja: Posljednji obredi, 2025) - srušen je njegov mit.

Radnja posljednjeg nastavka smještena je u 1986. godinu, pet godina nakon događaja iz prethodnog filma. Warrenovi su se povukli iz aktivnog istraživanja zbog Edovog zdravstvenog stanja, ali ih novi slučaj, temeljen na stvarnim događajima porodice Smurl iz Pennsylvanije, ponovo uvlači u svijet nadnaravnog. Porodica Smurl tvrdila je da su u njihovom domu prisutne zlonamjerne sile koje ih teroriziraju, što je privuklo pažnju javnosti i medija.

Warrenovi ovdje ipak imaju vlastitu priču, fokusiranu na kćerku Judy (Mia Tomlinson), koja je naslijedila majčinu sposobnost da komunicira s natprirodnim, a sada otkriva da joj ta sposobnost postaje sve teže podnošljiva.

Reditelj Michael Chaves, koji je režirao i prethodni nastavak (The Conjuring: Devil Made Me Do It) kao i dva spin-offa (The Curse of La Llorona, The Nun II) , posvećuje vrijeme i pažnju svemu osim samoj radnji. Film traje preko dva sata, a prođe punih 75 minuta prije nego što Warrenovi uopće uđu u kuću porodice Smurl da vide šta se dešava.

Last Rites obećava priču koja je toliko "razarajuća" za živote Warrenovih da ih prisiljava da se povuku i završe svoje karijere. Ali ono što se zapravo desi ne opravdava taj hype.

Klišeizirane scene

Patrick Wilson i Vera Farmiga vraćaju se svojim čuvenim ulogama i daju sve od sebe, kao i uvijek. Njihova hemija i dalje funkcioniše, ali ne mogu nositi cijeli film na svojim leđima.

Dok su prva dva filma vješto balansirala užas, napetost i demonski spektakl, druga polovina serijala djeluje sve praznije, dok je Last Rites najslabija karika.

Film ne donosi ništa novo ili uzbudljivo u serijal. Radnja se razvija sporo, dok je kraj ubrzan u prenaglašenom, nerealnom i loše režiranom stilu.

Atmosfera nema onu intenzivnost koja je prva dva filma činila posebnim. Sve se svede na niz klišeiziranih horor scena s veoma slabom pričom.

Chavez se protivno svim idealima prva dva filma oslanja na "jump scare" momente koji su previše predvidljivi i jednostavno nisu strašni. Uz sve to dolaze patetični i nerealni CGI efekti, koje se nisu potrudili sakriti ni u trailerima.

Muzika također nije bila dovoljno zastrašujuća i uopće ne doprinosi napetosti.

Fanovi koji očekuju nešto svježe ili jezivo ostat će prilično razočarani.

Umjesto grandioznog oproštaja dobili smo dosadan, reciklirani sadržaj koji više liči na loš spin-off nego na finale franšize.

Last Rites je razočaravajući kraj onog što je nekad bio sinonim za moderni nadnaravni horor.

Film je IMDb-u ocijenjen sa 6.5/10, dok na Rotten Tomatoesu ima 57% pozitivnih ocjena kritičara i 79% publike.