Preživio je Srebrenicu, a danas je cijenjeni filmaš u Australiji: "Sve radim u čast ubijenog oca"

Posljednji dani samoće ili The Last Days of Loneliness naziv je filma srebreničkog umjetnika s australijskom adresom Saidina Salkića, koji će imati europsku premijeru u Kinoteci BiH 20. augusta (19 sati).

Ova drama iz 2021. godine specifična je baš kao i svi Salkićevi filmovi s karakterističnim vizuelnim i narativnim stilovima, u kojima on pored toga što režira i piše scenarij, također i glumi. Više o tome govorio je u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.

Esencijalno ljudsko stanje

"To je film koji se prikazivao već u Los Angelesu i glavnom centru za kinematografiju u Australiji, i koji je doživio recenziju u najpoštovanijem filmskom magazinu današnjice Senses of Cinema.

U filmu pored mene igra John Flaus koji je glavni lik australijske kinematografije 20. stoljeća. Njemu je sad 91 godina i nalazi se u odjelu za demenciju u jednoj bolnici u Melbourneu. Inače je moj veliki prijatelj koji je izašao iz penzije kao filmski kritičar i mene nazvao njihovim vodećim filmmakerom trenutno", rekao je Salkić za portal Radiosarajevo.ba.

Kako je kazao, film ispituje samoću kao esencijalno ljudsko stanje.

"To je unikatan i na jedan način slavni film o samoći koji je završen usred pandemije. Kad su me pitali o njemu u mnogim ranijim intervjuima rekao sam da je samoća esencijalno ljudsko stanje koje je bilo prije i bit će poslije pandemije. Film nije vezan za pandemiju koronavirusa nego ustvari ispituje jedno od najbitnijih ljudskih osjećanja i fenomena, a to je samoća koja u principu na jedan način raste i postaje bitniji faktor kolektivne svijesti današnjeg društva", objasnio je Salkić.

Salkić je Srebrenicu napustio nakon što su srpske snage zauzele tu zaštićenu enklavu 1995. godine i počinile genocid, u kojem je izgubio oca. Tada 12-godišnji Saidin s porodicom je utočište našao u Australiji gdje kroz različite forme umjetnosti oživljava sjećanja na preživjele.

Očeva snaga kao pokretač

Egzekuciji svog oca svjedočio je na televiziji, tačnije na snimku svirepog strijeljanja Bošnjaka od tzv. Škorpiona. Upravo ta iskustva su bila njegova pokretačka snaga da postane jedan od najposebnijih i najplodnijih filmskih stvaralaca i umjetnika na međunarodnoj sceni.

"Jednom sam rekao da Srebrenicu obilježavam svakog dana kada se probudim i da je to ubistvo mog oca na videu Škorpiona na jedan način nešto što je meni promijenilo život potpuno i otvorilo mi neka do tad nedostižna vrata moralnosti i ostalih intenzija u kontekstu bivanja čovjeka naprije, a onda i umjetnika, koji svojom intenzijom moći, inteligencije, svojih moralnih mogućnosti radi danas u ovom stoljeću.

Radim to dugo godina u čast svog oca kojeg još uvijek osjećam u sebi. Ja sam možda i uspio da uradim toliko koliko jesam jer sam osjećao njegovu snagu. Tako da je ta priča duboko epsko-lirska i njena dubina na jedan način u meni svaki dan raste. O tome je na jedan način teško govoriti, a drugi način je to ustvari onaj izvor i moć koja pokreće mene i moj rad, kako ja vidim svijet oko sebe", ispričao je Salkić.

Njegov put od 12-godišnjeg dječaka koji je preživio genocid do jednog od najposebnijih filmskih stvaralaca u Australiji ne čini se nimalo jednostavnim.

Počeo je pisati poeziju kao tinejdžer, nakon što se doselio u Australiju sa svojom majkom i sestrom. Završio je Bachelor of Performing Arts na Victoria univerzitetu u Melbourneu, a kasnije se etablirao u jednog od vodećih savremenih filmskih stvaralaca i umjetnika u Australiji, s 35 filmova, javnim umjetničkim instalacijama te domaćim i međunarodnim predstavljanjima.

"Najteže je iz blatnih podruma i šatora na Dubravama, gdje smo kao izbjeglice došli. Sjećam se tih dana i nekako pravim tu komparaciju malog istraumiranog dječaka od 12 godina koji je skoro bio ubijen, a kojem je majka spasila život u Potočarima. Ona je jedina žena koja je spasila svoje dijete, jednostavno ne pristavši da me ostavi iako su bili izvadili automatske puške i prijetili da nas ubiju tu ispred svih.

Nisam od onih koji tapšu sebe po ramenu, ali postoji neka epska veza između tog istraumiranog dječaka s 12 godina i tih nekih zvanja i rada s njihovim glavnim likom kinematografije 20. stoljeća. John Flaus je tamo priznat kao legenda i on se tamo zove 'nacionalno blago', iako su mene u jednom od tih članaka upravo vezanim za Posljednje dane samoće zvali 'prirodnim blagom'.

U tom kontekstu je to bitno, ali ne samo zbog mene. Bitno je istinski za sve žrtve Srebrenice, a pogotovo za mog oca Sidika Salkića. Meni je bilo bitno da se pokaže neko osnaženje, da Srebrenica nisu samo neke bespomoćne žene u bijelim šamijama, već da može biti vodeća avangarda u svijetu danas, a mene su tako zvali – vodećim avangardninim filmmakerom i mnoge neke druge stvari", kazao je Salkić.

Vođen svojim iskustvom, napravio je i film o Srebrenici 2007. godine.

"Mislim da sam jedini koji je preživio srebrenički genocid a koji je napravio film još 2007. godine. Karasevdah: Srebrenica Blues je napravljen kad sam imao 26 godina. Taj film se sada smatra jednim od najunikatnijih filmova tog žanra ikad. Njega je lansirala vodeća aboridžanska žena Marcia Langton, koja je izašla u glavno kino u centru grada i dok je čitala o tome počela je da plače jer je to podsjećalo na njen bol i bol njenog naroda koji se nastavlja, jer postoje mnogi problemi koji se nikada nisu riješili.

Jednom sam rekao da nijedan problem u historiji čovječanstva još nije riješen zbog nedostatka inteligencije koji je jedini siguran znak i veza s moralnošću, jer je moralnost sigurno znak inteligencije i kad postoji to, onda ne postoje problemi. Problem društva je nedostatak inteligencije, nažalost.

Ja sam o tome govorio u svim svojim filmovima na jedan način. O kontekstu traume, utjecaju traume na bivstvo i samu umjetnost, jer da bi postala velika umjetnost mora da postoji iskrena trauma iz koje ta umjetnost potječe. Ako nije tako onda je to jedna superficijalna estetika koja ustvari ne nosi ni ljudsku dubinu ni dubinu same umjetnosti koja je duboko ljudska, emotivna, humana stvar", istakao je Salkić.

Borba protiv reprezentacije

Salkić uvijek glumi u vlastitim filmovima, nastojeći unijeti intimnost u filmsku izvedbu i ukloniti reprezentaciju koja dominira mainstream kinom.

"Ta borba kinematografije i cineme je ustvari jedan frontline koji je među najbitnijim trenutno u svijetu, a to je ta borba protiv reprezentacije, senzacionalizma i jeftinog pretvaranja koje dominira mainstreamom i tom vrstom kinematografije.

Pokušavam da eliminišem reprezentaciju koju je nametnuo Konstantin Stanislavski još u 20. stoljeću, iz čijih korijena potječe česta metamorfoza zla, jer to pretvaranje u mainstream kinematografiji i mogućnost da se čovjek za novac može pretvarati da bude neko drugi, tako eliminira duboko značenje i unikatnost identiteta i moralnosti koja se krije u svima nama. To se onda reflektuje na mnoge probleme u samom društvu i moj performans u mojim filmovima je upravo bio borba protiv toga", objasnio je Salkić.

I pored brojnih projekata koje je realizovao, nastavlja da radi i stvara.

"Čovjek konstatno radi. Jedan slavni umjetnik iz 1920-ih koji je bio surealista, a koji se zvao Tristan Tzara, rekao je da postoje tri stvari za umjetnika – da zamisli, napravi i to prezentira, promoviše. Mislim da su sva ta tri dijela umjetničkog rada isto važna. Moja dužnost je uvijek bila prema kreiranju novih radova, a ne prema promociji starih. Ali i to je bitno. Ima i sad nekih projekata na kojima konstanto radim i razmišljam", zaključio je Salkić u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.