Pozitivna kritika na novu knjigu Semezdina Mehmedinovića: 'Sve su kuće jedna kuća za pisanje'

'Kuća za pisanje' knjiga je nesvršenih glagola, knjiga u kojoj je pisanje proces koji ne završava postavljanjem krova, nego mnoštvom otvorenih prozora s pogledima koji se mijenjaju i tako iz više perspektiva omogućavaju onaj ključan - pogled prema prostorima sjećanja, kroz njih prema sebi.

Ta jedna kuća je ideja autonomne zone, ali kroz faze njezine gradnje otvaraju se i emocionalni prostori odnosa s bliskim ljudima i u tim se odnosima nazire mogućnost doma, napisala je Jagna Pogačnik o novoj knjizi Semezdina Mehmedinovića.

Knjiga je prožeta jedinstvenom kombinacijom autobiografskih elemenata, poezije i proze te je u direktnoj vezi sa njegovim ranijim djelom "Mali roman o tišini".

"Suština je u tome da sam tamo ispričao svoju životnu priču u kojoj su pobrojani svi ti problemi koji su meni bitni, a za koje sam mislio da ću u budućnosti pretvoriti to u zasebne knjige i nakon toga sam krenuo da radim to", kazao je autor Semezdin Mehmedinović.

"Decembar prošle godine; upravo sam treći put pročitala Mali roman o tišini Semezdina Mehmedinovića, ali mi se čini da to i dalje nije dovoljno da bih završila tekst kakav želim napisati pa još malo listam knjigu, zastajem na onom što sam podcrtala. Prolazim i bilješkama, provjeravam što bi se još od citata ili nekih mojih opaski moglo ubaciti da tekst (možda) bude bolji. Uvijek podcrtavam, ispisujem bilješke na marginama knjige ili u bilježnicu, puno bilješki, potpuno old school. Citate sistematično obilježim kvačicom kad ih upotrijebim, a kad je tekst već pri kraju još jednom prelazim prstom po bilješkama, red po red, da nešto ne propustim. Tako činim i tada, zadovoljna sam kad vidim da gotovo svi citati imaju svoju kvačicu što je siguran znak da su na neki način unutra. Gotovo svi nikada ne znači i zaista svi, pa zastanem kod jednog koji kvačice nema: 'Ali nakon svih godina, sve kuće u kojima sam stanovao postale su jedna kuća'. Sviđa mi se i rado bih nešto učinila s njim, ali ne nalazim mjesto u tekstu gdje bi to bilo moguće. Nema veze, pomislim, nešto treba ostaviti za drugu priliku".

"Maj je; upravo sam drugi put pročitala Kuću za pisanje Semezdina Mehmedinovića, ali čini mi se da to i dalje nije dovoljno da bih počela tekst kakav želim napisati pa još malo listam knjigu, zastajem na onom što sam podcrtala. Prolazim i bilješkama koje sam zapisala ovih dana i još u decembru, pa naiđem na citat ostavljen za drugu priliku, stigla je brže no što sam mislila. Ta jedna kuća od svih kuća, pomislim, nije li to kuća za pisanje? Koju nikako ne treba brkati s kućom za pisca. Radnja, stanje, zbivanje, ne imenica. Na tome bih mogla graditi tekst, na fazama gradnje te kuće, njezinoj arhitekturi i pitanju što sve u takvu kuću stane. No, nije to jedini citat iz Malog romana, s kvačicom ili bez, na koji sam se mogla nasloniti razmišljajući o tekstu koji upravo pišem, pa zato ipak moram još malo nastaviti o metodi.

Kuća za pisanje, roman koji se kao i ostali naslovi ovog pisca opire svakoj čvrstoj žanrovskoj odrednici, nastao je iz Malog romana o tišini koji je u nekoliko mjeseci, u dva svoja izdanja, bosanskom i hrvatskom, doživio iznimnu recepciju, za sada i dvije nagrade. Kad kažem 'nastao iz' to nije izraz kamufliranog kritičarkinog uvjerenja kako pisci uvijek pišu jednu knjigu i kako je lijepo i pametno poznavati nečiji opus u cjelini da bi se te veze prepoznavale, niti stilska figura koja smjera na bilo kakvo, čak i malo nategnuto preneseno značenje. Kuća za pisanje nastala je doista iz Malog romana o tišini – prva je ovoj drugoj predknjiga. Mali roman, u stvari, bio bi predknjiga (možda i nadknjiga) čak i kad ništa nakon njega ne bi bilo napisano", napisala je Jagna Pogačnik.

Cjelokupan osvrt čitajte OVDJE.