Između pučista i nacista nema nikakve razlike

Šafak je prokomentarisala pokušaj državnog udara u Turskoj 15. jula, te kazala da je zbog svih tih dešavanja osjetila “užas, zbunjenost, strah, te veliku tugu”.

Kazala je kako je Turska zemlja koja je i u prošlosti mnogo propatila od državnih udara.

“Rane 12. septembra još uvijek nisu zacijelile. Taj mračni period je još uvijek živ u našim sjećanjima. Svaki udar donio je kršenja ljudskih prava, narušio je razvoj civilne politike i demokratije, unazadio je zemlju. Da se više nikad ne ponovi. Uvijek sam bila protiv vojnih udara. U svojim romanima i člancima uvijek sam kritikovala antidemokratske pokušaje”, kazala je Šafak.

Noć pokušaja državnog udara, Šafak je okarakterisala kao “strašnu i mračnu”, te dodala kako je u toj noći bombardovan parlament, na ulicama ubijeni nevini ljudi, pokušali su se ugasiti mediji, oružjem i tenkovima pokušala se srušiti vlada i predsjednik izabrani voljom naroda. Sve to, kako je istakla, je neprihvatljivo i neoprostivo.

Šafak je navela i primjer kako svojim prijateljima u Velikoj Britaniji nastoji opisati kroz kakvu je traumu prošla Turskoj u toj noći.

“Dajem im ovaj primjer. U historiji Velike Britanije parlament ove zemlje posljednji put su bombardovali nacisti u Drugom svjetskom ratu. Dakle, između onih koji su planirali i izveli ovaj pokušaj udara i nacista nema nikakva razlike. Ovo je jedna nečovječnost koja ide do te mjere da bombaduješ svoj narod, svoj parlament”, kazala je Šafak.

Istakla je kako su te noći tri stvari imale presudan značaj.

“Te noći smatram da su tri subjekta vrlo dobro položila svoj ispit. Prvo, građani koji su na poziv predsjednika izašli na ulice, stali pred tenkove, pa rizikovali i vlastiti život. Rodila se jedna nevjerovatna civilna incijativa. Drugo su mediji. Printani i vizuelni mediji su od samog početka zauzeli stav protiv udara. Ovdje treba posebno čestitati medijima koji inače kritikuju vladu, ali nipošto nisu stali uz pučiste. Vjerujem da će se važnost slobodnih, pluralističkih i kritičikih medija u budućnosti bolje razumjeti u ovoj zemlji. Treći momenat jesu predstavnici političkih partija koji su na poziv predsjednika parlamenta cijelu noć ostali u parlamentu na dežuri za demokratiju. Kad bi ovaj duh mogao da se nastavi, kada bi se mogli bar sada okupiti oko demokratskih vrijednosti bez razlike lijevi i desni, Turci i Kurdi, aleviti i suniti, i razgovarati o novom civilnom, pluralističkom i liberalnom ustavu”, poručila je Šafak.

Na pitanje kako komentariše reakcije Zapada na dešavanja u Turskoj, odnosno da li su dovoljno reagovali, Safak je kazala kako ne postoji jedan Zapad, te kako u kategoričkom smislu ne treba praviti takvu generalizaciju.

“Ipak, smatram da u medijima u Evropi i SAD-u nije najadekvatnije shvaćena ozbiljnost onoga što se desilo u Turskoj. Potrebno je bolje ispričati pokušaj državnog udara. Uvijek to naglašavam. Možemo kritikovati vlade i to trebamo raditi. Novinari, pisci u cijelom svijetu gledaju, misle i govore na jedan kritički način. No, ovdje postoji jasno razdvajanje. Vladu koja je izborima došla na vlast niko nema pravo rušiti ilegalnim putem. Citiraću Voltairea: ‘Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš." Ja ne podržavam AK Partiju, niti podržavam bilo koga drugog. No, poštujem njen legitimitet jer ju je izabrao narod. Ja to poštujem, ali ću kritizirati one stvari koje ne smatram demokratskim, to je druga stvar. To ne treba mješati”, smatra Šafak.

 Na pitanje u vezi sa terorističkom organizacijom FETO, spisateljica Šafak je poručila kako je jasno da Gulenov pokret ima jedno vidljivo i jedno nevidljivo lice.

 "Škole, kultura, obrazovanje su bile pozitivno lice do sada. Nažalost, ispostavilo se da iza toga stoji i jedan mračni dio. Taj mračni dio osjetio se tokom slučajeva Ergenekon, Balyoz, KCK, ali najstrašnije prljavo lice pokreta vidjelo se u noći 15. jula. Mentalitetu koji želi biti jedna četa unutar policije, vojskei sudstva, zasigurno nema mjesta u pravnoj državi, protiv njih treba ići do kraja”, poručila je Šafak.

"Književnost je moja jednina pripadnost"

Upitana i šta misli o kritikama upućenim na njen račun, čak i na pojedine medijske tvrdjnje da je povezana sa ovim krugovima, Šafak je odgovorila kako je u Turskoj najlakša i najjeftinija stvar opečatiti ljude, te stavljati etikete kroz različite priče i optužbe.

Dodala je kako je kada je pisala o Armenima bila prozivana ‘tajnom Armenkom”, o Kurdima “Kurtkinjom”, o Mevlani “tajnom pripadnica tarikata”.

“Ljudi koji me lično poznaju, koji čitaju moje romane vrlo dobro znaju da nemam posla sa bilo kakvim kolektivnim identitetom i pripadnošću. Tokom cijelog života nastojala sam čuti glasove mannina, potlačenih i žrtava. Naprimjer, kada je 90-ih godina pokrivenim djevojkama bilo zabranjeno studirati, ja sam bila među prvima koja se tome usprotivila. Zbog toga sam bila izložena različitim kritikama unutar svog kruga”, kazala je Safak, te dodala:

“Ja sam se prema svakome odnosila jednako. To je bio moj princip. Moja jedina pripadnost je književnost”.

Na samom kraju Safak se osvrnula i na svoj novi roman “Havvine tri kćerke” (Havva’nın Üç kızı), u kojem obrađuje termin vjere.

“U romanu govorim o Peri, čiji je otac Kemalist, a majka pobožna. U isto vrijeme govorim o tri žene muslimanke. Griješnici, vjernici i zbunjenoj osobi. Dobila sam toliko srdačnih poruka od osoba koje su čitale roman. Mnogi su mi kazali ‘u romanu ste ispričali moj život’. Dakle, da li je moguće da i pored razlika živimo zajedno, okupljeni oko zajedničkih vrijednosti? Mislim da da, i na vrhu tih vrijednosti su ‘pravna država i demokratija’, poručila je turska spisateljica Elif Šafak u ekskluzivnom intervjuu za Anadolu Agency (AA).

Elif Šafak je rođena kao Elif Bilgin u Strasbourgu 1971. godine. Nagrađivana je i jedna od najčitanijih turskih autorica. Njene su knjige prevedene na više od dvadeset pet jezika. Piše na turskom i na engleskom. Neki od njenih najpoznatijih i najprodavanijih romana su Pinhan, Kopile Istanbula, Četrdeset pravila ljubavi.

Doktorirala je pravo. Kao tinejdžer živjela je u Madridu, Ammanu, Bostonu, Michigan, Arizoni, Istanbulu i Londonu. Danas radi kao novinar za turske novine Haberturk. Piše za New York Times, Washington Times, Wall Street Journal, The Economist i The Guardian. Živi sa mužem i dvoje djece u Londonu i Istanbulu.