Spašeni pod granatama, danas čekaju digitalizaciju: Ines Tanović vodi bitku za filmsko blago BiH

Svaki film koji je sačuvan dio je kolektivnog pamćenja. U slučaju Filmskog centra Sarajevo, riječ je o desetinama igranih i stotinama dokumentarnih i kratkih filmova koji svjedoče o razvoju bh. kinematografije i društva kroz različite epohe. Kao pravni nasljednik Bosna filma, Studio filma i Sutjeska filma, Filmski centar Sarajevo danas ima zadatak ne samo da sačuva tu baštinu, već i da je učini dostupnom novim generacijama i publici.

No, između čuvanja filmske prošlosti i stvaranja budućnosti nalazi se niz izazova – od finansiranja i infrastrukture do pitanja sistemske podrške filmskoj industriji. O svemu tome za portal Radiosarajevo.ba govorila je Ines Tanović, direktorica Filmskog centra Sarajevo.

Loše stanje

Radiosarajevo.ba: Više od šest godina ste na poziciji direktorice Filmskog centra Sarajevo. Koliko su se stvari promijenile od tada i kakvo je trenutno njegovo stanje?

Tanović: Moram priznati da sam jako ponosna na naš rad u proteklih šest godina. Kad sam došla na čelo Filmskog Centra Sarajevo 2020. godine, zatekla sam jako loše stanje. Filmski Centar nije imao osigurano finansiranje, bilo je jako puno dugovanja po raznim osnovama, dva objekta u našem vlasništvu su bila u jako lošem stanju. Posebno se to odnosi na nekadašnji filmski studio Sutjeska filma u Nahorevu. Svi objekti su srušeni u toku agresije na BiH - veliki filmski studio za snimanje filmova, tonska sala, sva oprema, nekoliko filmskih montaža, administrativna zgrada, sve prateće radionice, sva tehnika.

Najgore od svega je da su filmovi koji su se čuvali u tim objektima bili u jako lošem stanju, ali ipak spašeni zahvaljujući velikom broju entuzijasta koji su u ratu pod granatama te filmove spašavali od totalnog uništenja. Radi se o hiljadama filmskih traka na kojima su svi naši bosanskohercegovački filmovi snimani od 1947 do 1992. godine. Radi se o filmovi kao što su Valter brani Sarajevo, Bitka na Neretvi, Hanka, Partizanska eskadrila, Sjećaš li se Dolly Bell, Miris dunja, Slike iz života udarnika, Most, Diverzanti itd. Mi čuvamo i brinemo o 80 igranih i preko 250 dokumentarnih, kratkih igranih, animiranih i ostalih arhivskih materijala.

Filmski Centar Sarajevo je naslijedio tri producentske kuće – Bosna film, Sutjeska film i Studio film. Sa četiri zaposlena i direktorom, jako je teško bilo osmisliti strategiju oporavka ovog preduzeća. Prvo što smo uradili je da smo napravili popis filmova, zatim štampali dvojezični katalog igranih filmova i nakon toga predali peticiju za proglašenja naših filmova nacionalnim blagom BiH. To je dalje pomoglo da se preko Federalnog minstarstva kulture isporta i Vlade Federacije BiH obezbijedi stalno finansiranje koje se iz godine u godinu povećava što je neophodno za opstanak ovako značajnog preduzeća. 2021. godine smo otvorili izuzetnu izložbu u Historijskom muzeju BiH – Bosanskohercegovačka kinematografija od 1947. do 1992. godine, koja je privuka veliki broj posjetilaca i pokazala svu raskoš našeg arhiva.

U objektu u centru grada smo osnovali Free Kino Valter u kojem se redovno besplatno organizuju projekcije naših filmova, održavaju filmske radionice "Kako čitati film" koje vodi prof. Faruk Lončarević, zatim smo organizovali radionice o animiranom filmu koje je vodio prof. Midhat Ajanović, zatim radionice o filmskoj muzici koje je vodio prof. Mladen Miličević i mnogo sličnih aktivnosti. Otvorili smo i besplatnu biblioteku filmske literature koju su nam donirale porodice reditelja Vefika Hadžismajlovića, Zlate Kurt i Mirze Idrizovića, Veska Kadića… Ostvarili smo saradnju sa regionalnim filmskim studijima, sa naučnim istraživačima koji redovno od nas dobijaju filmove za njihova naučna istraživanja, ugostili smo niz profesora i studenata koji proučavaju bosanskohercegovačke filmove i koji promovišu značaj naših filmova i autora u naučnoj zajednici. Naši filmovi su prikazani na niz različitih naučnih skupova i festivala koji njeguju vrijednosti klasičnih filmova.

Možda je najznačajnija aktivnost za sve ove godine bio projekat nabavke mašine za digitalizaciju, prateće opreme, softvera i stručne obuke kadrova za rad na tako složenom procesu. Uz nabavku tehnike iz istog granta smo u potpunosti obnovili jedan objekat u Nahorevu koji smo pretvorili u studio za digitalizaciju, depo filmskih traka, izložbeno/nastavni prostor i uspjeli ograditi jedan dio ogromne lokacije kako bi smo zaštitili uloženu investiciju. Taj projekat je bio finansiran od strane Fonda američkih ambasadora i jako smo sretni da je naš rad i trud u polju digitalizacije bio prepoznat kao najbolji među stotinama predloženih projekata iz cijelog svijeta. Zahvaljujući uspostavljanju studija za digitalizaciju filmske trake, Filmski Centar Sarajevo je postao jedini takav u Bosni i Hercegovini pa čak i u regiji. Značaj toga je da smo u mogućnosti da digitalizujemo bilo koju očuvanu filmsku traku bilo da je ona 16mm ili 35 mm i pretvorimo je u danas jedino dostupan digitalni format. Zahvaljujući tome smo imali velike kino projekcije našeg klasika Slike iz života udarnika na Venecijanskom filmskom festivalu i na pred-otvaranju Sarajevo Film Festivala sa hiljadama gledalaca. To smo ponovilii sa filmovima Hanka i Kuduz gdje je publika u Metalcu uživala u ovim klasicima BiH filma.

Radiosarajevo.ba: Koji su najveći izazovi s kojima se suočavate?

Tanović: Najveći izazovi su svakako opstanak preduzeća koje se svake godine iznova "bori" za budžet i dovoljno sredstava za opstanak. Osim objekata koji traže ozbiljna finansijska sredstva za obnovu, tu je i problem stručnih kadrova. Filmski Centar Sarajevo svakako treba da se razvija u više smjerova. Treba da bude regionalni centar za digitalizaciju kome treba još stručnih kadrova kako bi zadovoljilo sve potrebe takvog specifičnog posla, zatim je potrebno izgraditi po svim svjetskim parametrima pravi depo za čuvanje filmskih traka. Ovaj koji sad imamo je urađen za privremeno skladištenje filmova i nije u potpunosti adekvatan. I tu nedostaje stručnih kadrova koji su obučeni za baratanje sa filmskom trakom i sa arhivom, kao i potrebne opreme (montažni stolovi, premotači, mašina za pranje traka, tonski snimači itd).

Sve su to specifične profesije kojih nema na tržištu. Mi ih sami moramo proizvoditi i obučavati. Također je potrebno da se obezbijedi ogroman prostor za digitalno čuvanje filmova. Jer svi filmovi koji se digitalizuju moraju se negdje pohraniti i za to su potrebni ne samo serveri i digitalne memorije već I fizičke kopije tih digitalizovanih filmova kao što su LTO trake. I u svijetu se stalno mijenjaju načini skladištenja digitalnih verzija filmova tako da bi trebali biti stalno u toku sa svjetskim tokovima jer ako to ne radimo stare verzije filmova se neće više moći gledati na novim uređajima. U svakom slučaju to zahtijeva i znanje i veliki budžet.

Radiosarajevo.ba: Filmski centar Sarajevo baštini vrijednu filmsku arhivu, međutim, originali bh. filmova se, kako znamo, nalaze u Beogradu i Zagrebu. Zbog čega je to tako?

Tanović: S obzirom na to da je Bosna i Hercegovina u periodu prije 90-ih uvijek bila zemlja kojoj se iz centara političke moći nije davala mogućnost ravnopravnog razvoja sa ostalim republikama u bivšoj Jugoslaviji, tako je i u oblasti kinematografije kaskala za svojim komšijama/susjedima. Mi u tim godinama Ex-yu nismo nikada imali svoju tonsku 35mm filmsku kameru nego smo je uvijek morali iznajmljivati iz Srbije ili Hrvatske. Tako isto nismo imali ni laboratoriju za razvijanje negativa (postojala je samo mala laboratorija za potrebe tadašnje TVSA i to samo za 16mm traku). Zbog toga su bosanskohercegovački filmski radnici morali svaki snimljeni negativ slati ili u Jadran film ili u Avala film na razvijanje negativa. Kad se snimao igrani film, trake su se slale sa vozačima koji su onda čekali da se razvije film i da dobiju pozitiv trake koje su se onda svako veće nakon snimanja pregledale u kinima u toku snimanja filma kako bi se provjerio snimljeni materijal.

Zbog te okolnosti, svi negativi su ostajali u laboratorijama, jer kad se film završi, smontira na pozitiv trakama, onda se smontirana verzija šalje u laboratoriju gdje se negativ reže prema smontiranom pozitiv originalu. Iz tog negativa se onda pravila gotova tonska kopija filma. Ta tonska kopija je onda išla distributerima koji su je prikazivali u kinima. E te distributerske kopije smo mi sačuvali u Filmskom Centru Sarajevo, dok su svi originali na negativu ostajali uvijek u laboratorijama koje su ih razvijale. Iz toga je proizašlo da se u BiH ne nalaze originali filmova jer te laboratorije ne žele da nam ih vrate zbog potraživanja ogromnih sredstava za sve ove godine skladištenja i čuvanja tih originala. Preračunato u novac radi se o milionima eura. U svakom slučaju to je nešto što se treba rješavati na državnom nivou.

Radiosarajevo.ba: U kakvom je stanju filmska građa koju centar čuva?

Tanović: One filmske trake koje smo mi zatekli u Nahorevu i koje su spašene od ratnog uništenja, su u različitim fazama propadanja. Neke su očuvane bolje, neke lošije. Činjenica jeste da se filmska traka pokazala kao najizdržljiviji medij jer i nakon više od 100 godina od izuma mi možemo da restauriramo te trake i da gledamo sadržaj. Naravno, Filmski Centar nema za sada ni dovoljno sredstava ni kadrova ni tehnologije da sve trake digitalizuje, jer samo one koje nisu zaražene gdljivicama i bakterijama smiju na osjetljivi skener.

Mi smo napravili klasifikaciju kvalitete traka i one koje su još uvijek nezaražene možemo da digitalizujemo i sačuvamo u digitalnoj formi. Naravno, sve ostale trake čuvamo u postojećim uslovima koji nisu idealni, ali kada se steknu uslovi one će se moći oprati, skinuti sa njih svi ti slojevi koji su momentalno na njima i eventualno će se dobiti slika. Što vrijeme više odmiče, trake će više i da propadaju pa će sam ishod digitalizacije biti neizvjestan.

Proces digitalizacije

Radiosarajevo.ba: Koliko je proces digitalizacije filmova važan i koliko je urađeno po tom pitanju?

Tanović: Proces digitalizacije je od izuzetne važnosti zato što ponovo otkrivamo fantastična filmska djela koja su više od 30 godina stajala u depoima, nedostupna za gledanje. To znači da je čitav niz generacija odrastao bez uvida u priče koja su opisivale historiju jednog vremena. Posebno sam sretna što digitalizacijom i promocijom ponovo oživljavamo i Sarajevsku školu dokumentarnog filma koja je poznatija među stručnjacima i filmofilima u Europi nego kod nas. Radi se o genijalnim dokumentarnim filmovima koji su svjedok i vremena i autorske superiornosti bosanskih reditelja tog vremena. S obzirom na kapacitete i ljudstvo, mislim da smo dosta toga uradili po tom pitanju.

Naročito jer se prije nabavke skenera, koji je najjeftiniji na tržištu, digitalizacija naših filmova plaćala preko 7.000 do 10.000 eura. To je podrazumijevalo samo skeniranje trake u dužini trajanja filma, bez ikakve obrade slike, boja ni tona. Mi smo sada postali samostalni u tom procesu i možemo da radimo digitalizaciju za druge naručioce što smo i radili. Skenirali smo vlastite i televizijske materijale za film Jasmile Žbanić o Emeriku Blumu. Da nije bilo našeg skenera, to bi se moralo raditi u inostranstvu i skupo plaćati. Također smo izvršili skeniranje filmske arhivske građe distrikta Brčko, što je njima bilo od velikog značaja jer su dobili snimke panorame Brčkog od prije 30 i više godina. Radili smo skeniranje i za samostalne produkcijske kuće i svakako stojimo na raspolaganju kolegama da dobiju digitalne verzije svojih filmova.

Meni je jedna od značajnijih stvari također ideja da postanemo centar za digitalizaciju televizijske arhive BHT 1. Iako je BHT1 i cijeli javni servis u užasnom stanju, ja se i dalje nadam da će se steći uslovi kako bi se ta ogromna filmska arhiva koja se čuva u zgradi televizije digitalizovala i ponovo bila dostupna. Nekadašnja TVSA je sve značajne programe, drame, serije pa čak i dnevničke priloge snimala na 16mm filmskoj traci sve do 1990. godine. Sva ta ogromna arhiva od više miliona sati programa koje su televizijske ekipe i autori i urednici stvarali sada je nedostupna za gledanje i istraživanje. Mišljenja sam da se pod hitno ta arhiva mora početi digitalizovati i spasiti od propadanja. Svjesna sam da je zato potrebno mnogo volje i htijenja jer sada nema više nikoga od stare generacije na javnom servisu koji zna da barata sa filmskom trakom. Ta je arhiva sada u potpunosti nedostupna. Zato Filmski Centar Sarajevo može da bude velika podrška i centar za digitalizaciju koji će polako da se širi, obučava nove kadrove i nabavlja tehniku i tehnologiju koja je potrebna za sve to.

Radiosarajevo.ba: Vi ste i sami rediteljica. Kako iskustvo rada iza kamere utječe na način na koji vodite Filmski centar?

Tanović: Ja sam sa svojim ocem Sejfudinom Tanovićem, rediteljem, scenaristom i producentom (osnivačem producentske kuće Studio film koja je sada u sastavu Filmskog Centra Sarajevo) prvo radila kao volonter, pa asistent, pa kao reditelj na njegovim arhivskim snimanjima koje je on pokrenuo još 1977. godine. Kao svojevrsni filmski hroničar, moj otac je snimao sve promjene koje su se dešavale u Sarajevu i to filmskom trakom 35mm. Iz tog ogromnog arhiva od više stotina sati filmskog materijala nastalo je devet filmova o Sarajevu na kojima sam i ja radila u različitim kapacitetima. Arhivsko snimanje, zatim pregledanje tog materijala, pa i montiranje je oblikovalo moj način razmišljanja o kadru, o vremenu na ekranu i svakako o značaju svakog snimljenog kadra koji svjedoči promjenama.

Većinu vremena u toku produkcije, montaže i tonske obrade tih filmova sam sa tatom i mamom, montažerkom Christel Tanović, provodila upravo u studiju Sutjeska filma u Nahorevu. Tamo sam i kao dijete dolazila sa roditeljima dok su radili, a kasnije sam i sama tu pripremala i montirala svoje filmove. Imam ne samo profesionalan već i duboko emotivan odnos i prema filmovima koje kao Filmski Centar baštinimo i prema svim tim prostorima u kojima sam na neki način stasala kao autor i producent. Generacija sam koja je radila i na filmu i na digitalnoj tehnologiji tako da me to na neki način pripremilo za ovaj posao.

Radiosarajevo.ba: Kako ocjenjujete trenutno stanje bosanskohercegovačke kinematografije?

Tanović: Na žalost, trenutno stanje BiH kinematografije je jako loše zbog činjenice da Fondacija za kinematografiju Sarajevo pune četiri godine ne dodjeljuje sredstva zbog blokada od strane budžetske inspekcije. Ovdje nisu krivi filmski radnici koji se bore se premalim budžetima da uopšte snime svoje filmove, već nepostojanje zakona o kinematografiji koji bi jasno definisao sve aspekte filmske proizvodnje.

Ovako se kinematografija tretira kao i svaka privredna grana i ne uvažava se njena umjetnička specifičnost. Iz toga su proizašle mnoge nesuglasice na liniji Budžetska inspekcija – Fondacija – producentske kuće. Na kraju najviše ispaštaju autori koji godinama ne mogu da dođu do filmova i kad dodju, sredstva koja dobiju su nedovoljna pa onda sve postaje bespoštedna borba za opstanak kako filma tako i autora.

Radiosarajevo.ba: Kako vidite budućnost bh. filma?

Tanović: S obzirom da vodim instituciju koja čuva i brine o djelima naših bh. autora kojima se divim, a koji su također radili u izazovnim vremenima ali na neki drugi način i opet su uspijevali da svoj talenat i ideje prenesu kroz film, tako ne sumnjam da će se i generacije autora koje dolaze jednako dobro snalaziti i praviti odlične autorske filmove. Jer bosanska kinematografija jeste i treba da ostane prije svega autorska.

Radiosarajevo.ba: Koju poruku biste poslali mladim ljudima koji žele graditi karijeru u filmskoj industriji BiH?

Tanović: Raditi filmove je uvijek teško i zahtjevno. U Bosni i Hercegovini možda teže nego igdje, ali ako je to poziv koji vas zove i jedino čini sretnim, onda tu ni nema dileme. Onda će se tim putem ići po svaku cijenu.