Elli Rintala: "Istina je uvijek prva žrtva kada dođe do konflikta"

Ljubitelji dokumentarnog filma s nestrpljenjem čekaju 5. izdanje AJB DOC Film Festivala koje će biti održano od 9. do 13. septembra u Sarajevu.

U pet dana bit će prikazno više od 20 dokumentarnih filmova, u četiri programske selekcije – Takmičarski program, AJB Prikazuje, Last Minute Cinema i SMART Doc, uz dvije specijalne projekcije.

Mnogobrojna lica istine

Jedan od filmova koji će biti predstavljen u okviru Takmičarskog programa nosi naziv "Posljednja riječ rata", a ukoliko vas naredni redovi uvjere da ovo djelo morate pogledati zapište sljedeći datum i lokaciju: ponedjeljak, 12. septembar 2022. godine, Cineplexx, 16 sati i 30 minuta.

"Posljednja riječ rata" prikazuje mnogobrojna lica istine. Tim finskih forenzičara stigao je na Kosovo kako bi istražio navodne ratne zločine. Međutim, ubrzo shvataju da postoje slučajevi koji su namjerno ostali neistraženi.

S druge strane, u pojedinim se slučajevima od tima očekuje da jednostavno potvrdi vladin opis događaja. U takvoj situaciji voditeljica tima Helena Ranta želi pronaći način na koji će tragati za istinom. Događaji kulminiraju u januaru 1999, kada je u selu Račak pronađeno 45 tijela. Međunarodna zajednica i lokalne vlasti imaju potpuno suprotna stajališta o okolnostima ubistava.

Zar baš ništa nismo naučili?

O filmu je za portal Radiosarajevo.ba govorila rediteljica i spisateljica Elli Rintala iz Finske.

Radiosarajevo.ba: Kako ste došli na ideju da snimite film o ovoj temi, šta Vas je inspirisalo?

Rintala: Moj rad na filmu počeo je 2016. godine kada je veliki broj izbjeglica iz Sirije, Iraka, Afganistana spas tražio u Europi, ali i Finskoj. Jedan kratki period bila sam volonter i radila sam s izbjeglicama, tada sam shvatila da ne znam ništa o ratu ili tragovima koje ostavlja na ljude.

I, naravno, mučilo me još teže ili surovije pitanje; zašto se ovakve stvari iznova ponavljaju? Zar baš ništa nismo naučili? Na početku su ova pitanja izazivala iscrpljenost i osjećaj nemoći, ali onda sam počela razmišljati o tome da napravim film kako bih pronašla odgovore na pitanja i shvatim situaciju bolje. Željela sam znati više od onoga što piše u novinama. Mislila sam, možda će ova razmišljanja pomoći nekome drugome, možda će koristiti nekome ko razmišlja o ovim problemima.

Radiosarajevo.ba: Šta ste željeli postići snimanjem ovog filma, kakvu poruku želite poslati publici?

Rintala: Osim razumijevanja, željela sam nekome pružiti nadu ovim filmom. Nadala sam se da možemo nešto naučiti gledajući rat i konflikte u prošlosti, napraviti nešto kako bi spriječili nastanak novih. U tom momentu, sjetila sam se Helene Ranta i njenog rada u ratnim zonama, uključujući Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Imala sam sliku nje kako nekoga ko inspiriše, nekoga ko je hrabar i otvoren, nekoga ko zaista može pružiti nadu iako su njena iskustva iz zona pogođenih ratom također mračna. To je bila polazna tačka snimanja filma.

U ovom trenutku rat u Ukrajini izaziva osjećaj iscrpljenosti i nemoći, ali nadam se da film i primjer rada Helene Randa daje nekom smisao, značaj, razumijevanje, nadu.

Radiosarajevo.ba: Koliko ste znali o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije prije nego ste počeli snimati film?

Rintala: Iskreno, nisam znala mnogo toga, u tom periodu bila sam upućena u ono što se dešava samo preko novina i televizije. Za vrijeme ratova na području bivše Jugoslavije, imala sam manje od 20 godina, možda sam bila i premlada da shvatim ta dešavanja. Također, u mojoj srednjoj školi nismo imali diskusije o ratu tokom nastave. Zaista ne znam zašto, nadam se da današnje srednje škole uče mlade ljude, pružaju im znanje, informacije i mogućnost da diskutuju o onome šta ratovi u svijetu donose. Bez tog znanja, nemoguće je razumijeti ljude i zbivanja u drugim zemljama.

Radiosarajevo.ba: Kako ste upoznali Helenu Rantu, ženu koja ima centralnu ulogu u filmu koji ste snimili?

Rintala: Kontaktirala sam Helenu Rantu i izrazila želju da snimim film o njoj i značaju njenog rada. Nakon što smo se upoznale i razgovarale, pristala je pričati o svojim iskustvima iako je već bila u penziji. Smatrala je kako je tema filma važna. Vodile smo duge intervjue jer je Helena u svojoj karijeri boravila u mnogim ratnim zonama i konfliktnim područjima. Osim u Bosni i Hercegovini i Kosovu, bila je u Peruu, Kolumbiji, Libiji, Kamerunu, Eritreji, Iraku, Čečeniji itd. Nakon što je podijelila svoja iskustva, osjetila sam da je za Heleninu karijeru Kosovo bilo kulminacija svega. U jednu ruku tamo je naučila najviše, a istovremeno je na tom mjestu bila najranjivija. Tako sam odlučila da fokus filma bude Kosovo i Helenin rad tamo.

Za istinu je potrebno puno rada

Radiosarajevo.ba: U trenutku kada snimate film, od dešavanja o kojima pričate prošlo je skoro 20 godina, s kakvim izazovima ste se susretali?

Rintala: Najteži zadatak bio je pronaći prave ljude za razgovor. Željela sam pronaći ljude s različitih strana konflikta zato što je to najbolji način kako bi se ilustirala složenost situacije na Kosovu u vrijeme kada je Helena tamo stigla. Ona se tamo pojavila u jesen 1998. godine. To nije bilo lako, trebalo je vremena kako bi pronašli ljude i uvjerili ih da pričaju. Osim toga, COVID je onemogućio pojedine intervjue.

Kada smo konačno pronašli ljude, intervjui su vođeni vrlo otvoreno i detaljno. Znam da svako govori iz svoje perspektive na stvari koje su se dešavale. Neke pojedinosti koje su ispričane veoma su kontradiktorne, ali upravo to sam i htjela. To je veliki problem u ratu i nakon rata, željela sam da taj dio bude prikazan u filmu.

Radiosarajevo.ba: Rečenica iz filma "Istina je uvijek prva žrtva kada dođe do konflikta", mislite li da istina uvijek nađe svoj put, kao u ovom slučaju?

Rintala: Za istinu je potrebno puno rada, što sam naučilo tokom procesa snimanja ovog filma. Istina nije laka i ne dolazi lako, a može se desiti i da mnogi ni ne žele da istina izađe na vidjelo. Neki to žele sakriti, prikriti ili čak pokušati promijeniti nakon nekog vremena. Dakle, ne radi se samo o pronalaženju istine nego i o održavanju istine.
Ne bismo trebali uzeti postojanost istine kao samo očiglednu ili vječnu. Čak i oni historijski događaji koji su najdokumentovaniji, mogu se dovesti u pitanje i diskreditovati ako to neko želi. Ali to još više naglašava važnost dokumentovanja, istraživanja i pričanja o tim stvarima.

Što više znanja imamo, teže ga je kasnije pokušati izbrisati. Na kraju filma Helena kaže: “Govori, dok još možeš”. Mislim da je to važan podsjetnik za sve nas!