Uzlet iznad kukavičijeg gnijezda

...i da se "pokrenula s mrtve tačke". Ili da smo već na "pravcu Evrope" pa je samo pitanje datuma, skorog, da se tamo, u sretnu zajednicu, zakorači punih pluća.  

Ovakvog bacanja prašine u oči je toliko da više ne može čovjeku pod kožu. A svakim danom je toga sve više. Pristojnog čovjeka to vrijeđa. Gole činjenice ništa više ne znače ni domaćim ni inostranim manipulatorima. Strane diplomate i birokrate te mantre i prevare zovu važno "approach", projekt, pristup, pravac, ukratko formulom našeg svekolikog uspjeha. Divno nam je samo mi ne vidimo. To više nije ni politika, to je za iole normalnijeg čovjeka – groteska.

Istine nisu nerazumljive. Jasne su i grube. Ove sedmice objavljeno je da su penzije narednog mjeseca i u Federaciji i u Republici Srpskoj prvi put pod velikim znakom pitanja. Blago rečeno. Naprosto - nema, proizvodnje - nema, prihoda - nema, poreza - nema. Što bi davno kazao sjajni Affan Ramić, "nema, a i da ima, okle?". Korupcija, neznanje i ekonomski primitivizam došli su na naplatu. Na to znalci upozoravaju od postanka jedne nam i jedine (sic!). Muka je što upozorenja važe za mudre, obrazovane i poštene.  

Naprimjer: Propala je možda i posljednja normalna, institucionalna šansa da se predstavnici tri konstitutivna naroda, zapravo njihovih lidera, slože o onome što je popis pokazao još 2013. godine. Odgovornost za jad u ovom (ne)slaganju generira se politički, a ne činjenično i zdravorazumski. U našem slučaju sve je rezultat manipuliranja ciframa, a takvo politikantsko sprdanje svugdje u normalnom svijetu podvodi se pod zločin protiv države i naroda. Činovnici koji se na daljinski bave statistikom samo su poslušne vodonoše u ovom skandalu. Takva farsa, vjerovatno, nije zabilježena  u savremenoj historiji popisa u Evropi, ako ne i šire. Nacionalistička perverzija neuporedivo je značajnija od temeljnog interesa da se mrdnemo s mrtve tačke.   

Paralelno, dovršavaju se parlamentarne bitke ne bi li se konačno promijenio zakon koji će s noge na nogu izbaciti iz državnih institucija ono malo obrazovanih i zaposlenih što su tamo temeljem konkursa, školske spreme i znanja. Samo tzv. imenovani, ispravno-konstitutivno-stranački idu naprijed. Neimenovani - mrš! Zbilja je vic. Dojučerašnje masovno falsificiranje i kupovanje svjedodžbi i izgradnja nazovi visokih škola za lažne i prekonoćne diplome više nije potrebno. Džaba sad sve one univerzitetsko-seoske investicije. Kad Stranka kao vlasnik konstitutivnih gena kaže da si položio, to je validnije od bilo kakvog postdiplomskog i doktorata. Jedina kategorija što tragom ovoga ponovo napreduje su gastarbajteri. Ma kako se sada zvali.    

Istovremeno, predsjedavajući Vijeća ministara ushićen iz Washingtona šalje poruke ohrabrenja. Naša nadasve poznata pregovaračka i diplomatska mudrost donosi nam od MMF-a novih milijardu i kusur miliona dolara kredita. Mašala! Oni tamo su, inače, poznati po tome što ne haju mnogo za date pare pa im se dugovi u završnici i ne vraćaju u novcu, već u svekolikom političkom vazalstvu i kojekakvim prirodnim resursima, nama inače nebitnim. Te rijeke, šume i planine što će biti tek kamata na neotplaćenu glavnicu ionako nam samo muke zadaju stalnim poplavama, požarima i odronima. Zato sada valja jamit' milijardu, popuniti one budžetske kratere iskopane neznanjem i raznim hohštaplerajima. Tako se najlakše kupuje makar još jedan mandat, bilo koji.  

Za državu i narod(e), konstitutivne, bore se samo ministri izdajice, koji bi da se ulaže u razvoj a ne u rupe i naciju. Ili u aplikaciju za EU u kojoj ništa nije bilo tačno ni na dan predavanja u nekoj pobočnoj sobi u Bruxellesu. Tačna je bila samo promotivna bolesna ambicija. Isto je i danas, samo koju sedmicu prije krajnjeg roka za odgovore na pitanje – a šta bi s ona četiri ključna uvjeta, kako ih je definirao pomenuti "approach", a naš "uzlet na evropskom putu" ih obećao. Na časnu riječ. Ništa od koordinacije, reformske agende, prilagođavanja SSP-a, ništa od popisa.  

Ovih dana, obilazio sam stjecajem okolnosti s nekim ozbiljnim ljudima pojedine ambasade zemalja koje ne prestaju da pominju "uzlet BiH". Kao iznad kukavičijeg gnijezda. Ako znate šta mislim. U malom, zatvorenom krugu, snebivaju se nad onim što moraju  javno da govore o Bosni i Hercegovini, zahtijevano iz EU. Mnogima jasno da je sve skupa politička psihijatrija. Ali, šta da se radi. Neko ko je smislio taj koncept sprdanja s činjenicama vjeruje da nam se tako pomaže. Oni, zapravo, misle da time štite sebe i svoj interes. Ako tako misle, kukala im majka. Od zla koje se ovako proizvodi ne može se više pobjeći. Zlo je globalizirano. Do jučer nisu vjerovali u to. Koga onda lažu. Sebe lažu. I lažu da se ne lažu.

A mi kao merhametli, pa nam neprijatno što nas lažu.        

I, onako usput: Sjetim se jedne interne priče o Bosni iz tih evropskih sredina, ne tako davno ispričane. Činila mi se idiotskom i nisam je dalje širio. Evo mi sada pada na pamet. Priča kaže da "ovo", zapravo, treba potiho pustiti da odumre, samo od sebe, jer se s "time tamo" niko više ne može nositi. Samo neka prođe još malo vremena, da se zaboravi Srebrenica i tako to...

Normalnom čovjeku, ovdje, hoću vjerovati, ovo ne bi palo na pamet. Ali, ko je danas još normalan u svijetu u kojem zajednica poput EU evo mjesecima direktno milki po glavi one koji se zapravo bahato i već javno izruguju svima, pa i Uniji. Čisti sado-mazohizam, politički.