Netanyahu protiv Izraela

Da nije cinično, bilo bi smiješno kako to objašnjavaju mnoge svjetske agencije. Jedna od tih "europskih", državnih agencija saopćava: "Sveto mjesto tri abrahamske religije uzrok je novog vala nasilja na Bliskom Istoku!? " Kao, šta da se radi s tom neprirodnom kombinacijom u kojoj su zajedno svetinje triju religija. Zato i jeste tamo nasilje...

Nije Sveto mjesto tri monoteističke religije uzrok novog vala nasilja na Bliskom Istoku. Uzrok je nasilje koje se provodi nad Svetim mjestom od postanka Izraela, evo sedam decenija.  

Poznato je, u novoj operaciji ponižavnja onih koji dolaze na molitvu pred svetu džamiju Al-Aksa, moralo se prolaziti kroz elektronske detektore i provjere što otkrivaju oružje koje navodno nose vjernici. Ovi su to odbili pa su Izraelci naprosto zatvorili sveti kompleks u Jeruzalemu. Zapravo prilaz džamiji Al-Aksa (Al-Haram al-Sharif), i Kupoli na stijeni, ili Omarovoj džamiji. Za Jevreje je taj plato sveto Brdo hrama. Ovom potezu prethodio je krvavi sukob između Palestinaca i Izraelaca u Jeruzalemu i na okupiranoj Zapadnoj obali. Kao uvijek, "sigurnost" Izraela je neupitno obrazloženje za represije i mjere koje od 1948. imaju zajednički imenitelj: Progon Palestinaca s njihove zemlje, otimanje pa kolonizacija posjeda, teror, hapšenja, Zid dug stotinama kilometara što sve dijeli... Posebno je, postepeno i uporno otimanje Istočnog Jeruzalema od pretežno palestinskog stanovništva. Sada i udarom na Stari grad i najsvetiji prostor koji je pod međunarodnom jurisdikcijom.

Minulog petka iz UN-a je javljeno da će se povodom "incidenata u Jeruzalemu" u ponedjeljak, 24. jula, sastati Vijeće sigurnosti UN-a, na zahtjev Švedske, Francuske i Egipta. Izaslanik UN-a za Bliski Istok Nickolay Mladenov je upozorio da bi do petka trebalo pronaći rješenje za "ovu krizu jer ona prijeti potencijalno katastrofalnim posljedicama i izvan zidina Staroga grada..."

Potrošenim mudrostima međunarodne politike koja decenijama neće, ne smije, ne želi, nema snage iz poznatih razloga da se suoči s osnovnim smislom drame u Izraelu/Palestini, UN je dodao još jednu epizodu, važnu jedino staroj cionističkoj školi u Izraelu koja već rutinski trijumfira: Zamjenik švedskog ambasadora pri UN-u Carl Skau na Twitteru je (?!) nakon sastanka napisao kako su se članovi Vijeća "složili da je potrebno raditi na deeskalaciji sukoba, osuditi nasilje te započeti hitan dijalog kako bi se u Jeruzalemu napetosti smirile..." U iole normalnijem svijetu i politici, bilo bi odavno sramota sedamdeset godina ponavljati bez ikakvog efekta šta je to "potrebno" u ovom slučaju činiti.

Zašto je to sada, u ovoj fazi "eskalacije" pa onda "deeskalacije" tako kako je. Kuda to ide? Da se ne teoretizira previše i ne ponavlja sve ono već bezbroj puta napisano i kazano o suštini "palestinskog", a zapravo izraelskog pitanja.

John Dugard, profesor prava na univerzitetima u Pretoriji i Sjevernoj Karolini, svojevremeno specijalni izvještač Vijeća za ljudska prava o stanju na Okupiranoj palestinskoj teritoriji, piše u predgovoru za sjajnu knjigu Bena Whitea Izraelski aparthejd – vodič za početnike, (nedavo promovirana i u Sarajevu), i ovo: "Izraelsku politiku na Okupiranim teritorijama osudile su brojne rezolucije Ujedinjenih nacija i Međunarodni sud pravde 2004. godine... Međutim, Zapad nije niti jednom ozbiljno pokušao prisiliti Izrael da ispuni svoje međunarodne obaveze". I citira Whitea: "Izrael je pošteđen kazne za kršenje normi međunarodnog prava". U tom smislu – kaže dalje Dugard – reakcija međunarodne zajednice ovdje se bitno razlikuje od reakcije na aparthejd u Južnoj Africi. Generalna skupštine UN-a tada je pozvala na široke ekonomske sankcije, Vijeće sigurnosti nametnulo je obavezujući embargo na oružje, učinjeni su svi napori da se u skladu sa savjetodavnim mišljenjem Međunarodnog suda pravde Južna Afrika prisili na osudu aparthejda u Namibiji, a države, korporacije i civilno društvo nametnuli su različite sankcije...

Neko će kazati danas, kakve veze ima poraženi aparthejd u Južnoj Africi s Izraelom i Palestinom. Ima upravo u kontekstu (ne)očuvanja Izraela onakvog kakav je zamišljen i izglasan prije sedam decenija. Kukavičko mirenje s nezajažljivim širenjem Izraela kroz institucionaliziranje istinskog aparthejda, sve više zvoni na uzbunu samoj jevrejskoj državi kakvom je vidi i vodi Netanyahu. To jeste Izrael Ze'eva Jabotinskog, kultne ličnosti klasičnog cionizma. Još 1923. godine on je pisao: "Kolonijalizam cionista mora se prekinuti ili do kraja provesti uprkos volji domicilnog stanovništva." Zašto? Jednostavno rečeno, historija pokazuje da će se "svaki narod opirati strancima doseljenicima". Poučno.

Izrael jeste legitimna država i više ga, bezmalo, niko ne negira. Stvoren je u određenom historijskom kontekstu, tragom različitih interesa posebno u Zapadnoj Europi između dva rata. I kao rezultat loše savjesti dijela tog Zapada povodom užasnog holokaustu. U svakom slučaju, planovi UN-a su bili jedno, zbilja je postala drukčija. Opsesija nekim drugim Izraelom koji se uporno širi silom prema vani a aparthejdom prema unutra direktno protiv oživljavanja Palestine ustanovljene onom istom odlukom UN-a kao i Izrael, opravdava misao koja se stalno vraća uz godinama podržavanu politiku Netanyahua. I prethodno Bena Guriona i sličnih koji žive za konačno rješenje: Izraelu treba zemlja bez (palestinskog) naroda! Eto i razlike s aparthejdom Južne Afrike. Palestinci novim vladarima ne trebaju ni kao radna snaga, treba im samo njihova zemlja, bez njih.

Zato su izjave o nekakvim "ublažavanjima" stanja odraz jada svjetske politike. 

Uostalom, "sigurnosne mjere" su ublažene! Izraelci uklanjaju one detektore za koje je njihov ministar za regionalni razvoj Tzachi Heneggbi kazao da neće biti uklonjene jer "neće nama ubojice govoriti na koji ćemo način pretraživati ubojice..." Svijet i UN su, eto, odahnuli jer je stvar "deeskalirala". Netanyahu koji misli da je lukavi borac za veliki Izrael dokučio je pod pritiskom da za nastavak igre treba kobajagi malo da popusti, pa sutra opet isto. Tako, evo, sedam decenija. Ali, ništa ne može dovijeka. Onaj Mladenov iz UN-a je kazao i nešto tačno: "Stanje bi moglo imati potencijalno katastrofalne posljedice koje će prijeći zidove Starog grada, granice Izraela i Palestine, pa i Bliskog Istoka".

Hoće li to i onda biti baš sasvim u korist prijatelja Trumpa i njegovog "America First". Ili neće. Kome će po svijetu trebati ovakav Netanyahu. Kojim korporacijama i silama će to odgovarati vječno? Nije više monocentrizam. Da li je on – kao sinonim – doista jači od planetarnog businessa i kalkulacija. Ili će, do jučer nezamislivo za njih, pobijediti i poneka istina uz interes da Izrael treba sačuvati, ali u granicama izglasanim prije okupacija, uz suverenu Palestinu kraj njega, bez zida, s Jeruzalemom kao Svetim gradom za sve, pa i za ravnopravnu, slobodnu Al-Aksu, uz Brdo hrama i crkvu Isusova groba čije ključeve čuva palestinska familija stoljećima.

Historija je surova, kažu predvidiva ali često i iznenadi. Recimo, šta kada se ovakav "Netanyahu" ispostavi kao šteta za Izrael jer se preigrao. Smiješno? Danas još možda jeste. Sutra neće biti. Grabež Palestine i Jeruzalema privremeno su se i mogli odšutjeti, ponižavanje tamošnjih svetinja ne. Živi bili pa vidjeli.

A Ujedinjene nacije ? Palestinski ambasador tamo, Rijad Mansur, kazao je: "Mi bismo samo željeli da Vijeće sigurnosti pokaže političku volju da zaštiti palestinski narod od nasilja Izraelaca".

Nisu je pokazali. Njima je samo do malo "deeskaliranja". Toliko smiju, ne shvatajući koliko je Stari Jeruzalem jači i veći od njih.