Merhametluk

Krajem maja dovršavao sam uzbudljivo putovanje po Siriji i Libanu, pa tri dana u Beogradu, dan u Zagrebu, onda protrčao kroz Sarajevo dovoljno tek da ne zaboravim kojem vilajetu pripadam, pa završio na Pelješcu. Na svakom od ovih mjesta bivši život, sjećanja, ljudi  koje znam i kojima vjerujem.

U Damasku ludom k'o vazda rade svoj posao, osluškuju front i onaj podaleko i onaj u susjedstvu, u predgrađu. Para nemaju a godina rodila. Nije ni to novo. Nadaju se, bit će bolje. Razgovaraju uz nargile i zanatske poslove o podjeli koju su im namijenili. Vele, neće to ići, ne zbog vještačkog patriotizma i sentimenata iz pjesama džennetske Fairuz, već naprosto, podjele nisu išle vjekovima, što bi sad. Ni stare granice prije nisu povučene prema nacijama, vjerama i genima,  pa šta ima veze. Ljudi su živjeli  onako kako ih je i koliko ih je spadalo da žive, zajedno ili odvojeno. Što bude moglo - moći će, što ne ide, neće. Kao vazda. Ratuje se, vele, iz drugih razloga. Jasno i ležerno, a rat. Čovjek odavde tamo kao da na neki način odmori i mozak i dušu.

U Bejrutu svakako moraš biti malo lud da bi sve shvatio. Nemaju ljudi za normalni život nijedan jedini uvjet prepametnih  kreatora životnih filozofija i standarda. A štima im mnogo bolje i skladnije nego u nas. Možete li zamisliti vladajuću političku  koaliciju, recimo, Slobe  Miloševića i, naprimjer, reisa Cerića, gluho bilo. Tamo je, eto, u koaliciji  nekadašnja "Hrišćanska falanga" u koaliciji sa šiitskim Hezbollahom, i to iz najlogičnijih i iskrenih koalicionih razloga. Protivnik im je Saad Hariri, mali iz konjice saudijske bliskoistočne apokalipse. A Rijadu i Stambolu je, recimo, ovdašnji "bošnjački lider" bliži nego bilo kojem lokalnom komšiji, "inovjerniku". Bejrutska priča vjekovima je daleko od naše, tzv. političke.

U Beograd sam samo malo zakasnio na uklapanje u onu staru Čolinu legendarnu, a istinitu, nekadašnju - April u Beogradu... Onaj ko je odavde u stanju da bar na trenutak potisne u zaborav prošlost vjerujući da postoji i sutrašnji život nakon života jučer – što je u nas jako teško – primijetit će uglavnom da tamo imaju apsolutnog vođu, da mu se većina dodvorava a manjina ga ne ljubi. Sve drugo ide svojim tokom u pravcu i ritmu kao da će sudnji dan sutra. "Laki je malo nervozan..." Tako su i u ogromnoj, našminkanoj TV produkciji plaćenoj iz kese Brisela, pokušali da nas dvojicu Sarajlija privedu dobro poznatoj teoriju o terorizmu kao crno-bijeloj priči ekskluzivno genetski modeliranoj "zna-se-gde". Imali smo neke neočekivane korektive tom pristupu, pa im nije išlo. Velika priča taj Brisel kojem ćemo jednom, kad sve prođe, pripadati izgleda samo mi iz bivše Juge. Ali, nema veze, baš smo se lepo družili, puno vam hvala, volimo Sarajevo...

Da na trenutak preskočim "kratko Sarajevo". Vratit ću se brzo, tamo je poenta.

U Zagrebu jedno društvo, jedna kafana i jedna priča. Nije bilo vremena za više, ali dovoljno. Čini mi se da im je trenutna muka veća na svoj način čak i od one sirijske. Tamo su, uostalom,  na to i navikli, od prapočetaka. Na brdu Kasiun iznad Damaska je i Kain ubio Avelja pa im je o bratoubilaštvu pretvorenom u filozofiju i religiju sve jasno. Zagrebačko društvo koje poznajem zblanuto je onima koje su dobrovoljno "europski" a ispada sasvim balkanski obavili. Doduše, naknadno znaju ko im je kriv. To evo ne kriju pa su ustali na noge. Prepričavali smo te bisere sjajnih duhovnih dometa ispisanih po transparentima, na mitingu na kojem je bilo na hiljade nezadovoljnika protiv nekih podvala u obrazovanju, i šire. Pisalo je, vele, na poderanom, dozlaboga ružnom i ofucanom kartonu "Kakav plakat, takva vlada". Pa onda "Bez obrazovanja dijete će mi postati član HDZ-a", a jedan transparent se ubio i za naše varijante - "Što će nam škola mi smo Hrvati". Bila je i poruka Vladi "Malo vas je, ali nas puno zajebavate", ili "Vjeronauk u autoškole", pa sve do onog sofisticiranijeg, "I am not anti – system , system is anti – me". I tako dalje. Nakon kafane razišli se iskreno vjerujući u onaj – No passaran!      

U Stonu, u utorak ujutro, na okupu stara ekipa kao iz Malog mista. Davno prokazani nostalgičari. Da se ne kaže nešto teže. Bivši kapetan, pa inženjer iz nekadašnje solane, onda direktor, šef policijske stanice, glumac, ljekar, jedan povratnik iz Amerike, jedan iz Francuske... Noć prije kaže konobarica zadužena za naš sto svako ujutro, da su svi na broju, živi i "mnogo nervozniji nego inače". Karamarko, Orešković, Kolinda, Petrov... Pa ti ne budi nervozan. Čekaju, veli, izvještaj s Bliskog Istoka. Ipak, pričamo prvo o našminkanim starim zidinama u Stonu. Isto k'o novo. Obnova crkve ide sporije. "Eeee, tu se veliko finale ostavlja za pred izbore, kao poklon narodu od NJIH..." I tako je počelo. Pas s maslom ne bi pojeo šta su sve nagovorili o svekolikoj zbilji. Jedan što je radio za velike dalmatinske novine kaže da ga stid kakve gluposti tamo danas valjaju. Piše da je Putin skrvio da sruši Hrvatsku jer je to najznačajnija država u Europi, znaš ono, geostrateški, ali će Ameri sve srediti. Ukratko, starci znaju šta se dešava i sutra bi, ako ne daj bože bude trebalo, popravljali svim silama to što im je izmaklo iz ruku. Malo kasno ali poštujem, priznam. Do Bliskog Istoka nismo ni dobacili.

Šta sad misliti o mom Sarajevu i ovdašnjem rahatluku, bez transparenata. Ništa. U nas, u poređenju sa svim ostalim, mir, šutnja, slijeganje ramenima. Haaajde boga ti... Sad i vrijeme sabura, zvanično. Veli Fahro da će na izbore s Bakirom pa će "biti najveća koalicija u historiji Bosne". A čemu će služiti ta najveća koalicija, jadan ne bio Fahro, kad je i mnogo manja uknjižila ovoliko jada. Pa još na reformskom putu. Lažna agenda, lažne aplikacije, lažna koordinacija i ozbiljno studiranje manjih  problema poput neobjavljivanja rezultata popisa, evo tri godine. Veli Vlada da su ozbiljno to razmatrali, sve će učiniti iz okvira nadležnosti kojih – nemaju. Najveći sve vidi i sve zna, pa eto i Evropsko u fudbalu počinje. Baš navakat, da se veselimo pobjedama i porazima tuđih a "naših", sad kad nam je najpotrebnije.

Zanimljivo, niko od onih ozlojeđenih što sam ih sretao minulih sedmica nije pominjao ni sudbinu niti su htjeli priznati da su kukavice. Oni vide oko sebe to što vide, i podmeću leđa ne bi li bilo bolje. U nas je drugo. Nama je ovako jer smo merhametlije, dobri ljudi pa ne zamjeramo. I praštamo. Eno ima i u literaturi. Često mi je tamo, u svijetu, padalo to na pamet: kako li smo samo uspjeli kukavičluk prodati pod merhametluk, pa nam lijepo što ne moramo biti hrabri ni onoliko koliko treba da nas ne bude stid sebe samih.

Da nam je makar koji transparent da napišemo kako valja, i gurnemo ga pod nos kome treba. Sebe radi, 'nako, iz meraka.