Poljska: Domovina humano preseljenih, 2

Radiosarajevo.ba
Poljska: Domovina humano preseljenih, 2


Pročitajte prvi dio kolumne

Piše: Miljenko Jergović

Dugo sam razmišljao, razmišljam i danas, o miru i lakoći, o toj tužnoj vedrini s kojom mi je moja poljska prijateljica, u vlaku, negdje kod Katovica, ispričala priču svoga djetinjstva i odrastanja, ono što ju je formiralo i što ju je, u velikoj mjeri, učinilo ovakvom kakvom ju poznajem. Misleći o njoj, naravno, mislio sam o sebi i o svojima, kao i o vlastitom podrijetlu i životu, o mojim izgubljenim i nestalim zavičajima i domovinama, ali i o onome što sam nekada bio, a danas više nisam.

Mislio sam, vrlo živo, i o razlici između njezina i mog oca. O svome ocu, ja sam napisao knjigu. Tema te knjige se, u velikoj mjeri, tiče osjećaja manjine, unutarnjeg progonstva i izolacije, dakle, nečega što je mojoj prijateljici također važno. Uostalom, možda mi ni tada, u vlaku, ne bi ispričala svoju priču, možda bi joj se činila neprikladnom, da nije pročitala knjigu "Otac" i da ju se, nastavljajući niz mojih knjiga, ne sprema prevesti na poljski. Ali zašto svoje obiteljske sudbine doživljavamo tako različito? I kako bih ja pisao o ocu da sam Poljak, u kojem tonalitetu i koliko sentimentalno? Da li bih, uopće, o njemu pisao da se moj otac ubio s druge strane željezne zavjese? Ovako mi se, iz daleke južne perspektive, priča moje prijateljice čini velikom književnom temom, u usporedbi s kojom su mnoge naše porodične nevolje nalik sitnim građanskim čarkama, koje su praćene običnim i vrlo urednim umiranjima. Ali nama se, eto, čini da se nikome nije događalo ono što se događa nama, i da su etnička čišćenja, raseljavanja i progonstva većega ili manjeg intenziteta, nakon kojih slijede promjene sastava stanovništva u gradovima u kojima smo se rodili, nešto sasvim novo, što se nikome drugom nije događalo, ili svoje sudbine megalomanski uspoređujemo sa sudbinama Židova u Drugome svjetskom ratu.

Wroclaw

Iz naroda žrtve, među narodima žrtve

Osim razlike u osobnim temperamentima između moje prijateljice i mene, važna je razlika u tome što sam ja iz naroda žrtve, i odrastao sam među pripadnicima drugih naroda, koji su također uvijek i samo bili žrtvama, dok je ona iz naroda koji nije dobio prigodu da sebe doživi kao ekskluzivnu žrtvu, ili si to pravo nije prisvojio, jer bi ga viktimizacija odvela u nestanak. A Poljska je i kao država, i kao društvena zajednica, sve do razine obitelji i svakoga mislećega čovjeka, bila neusporedivo bliže konačnome nestanku, nego što je to ikada mogao biti ijedan od naših ponosnih naroda, viktimiziranih iz generacije u generaciju, još od austrougarske okupacije 1878, a neki i prije toga.

Mogućnost nestanka Poljacima je upisana u kulturni kod, u imaginaciju njihovih najznačajnijih pisaca, u javni i politički diskurs. Gombrowiczu i Miloszu, dok četrdesetih i pedesetih pišu o Poljskoj, ta zemlja nije trajno izvjesna činjenica. Možda će nestati, a nakon poljskoga nestanka, život se nastavlja, zemlja se okreće, ljudi se mole Bogu, svijet i dalje postoji, diše i misli. Primisao kako je moguće nadživjeti državu, domovinu, pa i vlastiti jezik i kulturu, vjerojatno mijenja nešto u čovjekovu doživljaju vlastitoga udesa u historiji, ili pojedinačnog participiranja u kolektivnoj patnji. Jer ako nema Poljske, tada nema ni poljskoga kolektivnog stradanja. Nestali narodi, kao ni nestale države, ničim ne opterećuju savjest čovječanstva. Njih jednostavno nema. Nitko se ne moli za njihove duše, ne plaća u najbližoj crkvi mise zadušnice. Nestali narodi i nestale države doživljavaju se, ako se uopće i dožive, više kao nekakvo civilizacijsko rasterećenje. O nestalima se više ne mora misliti.

Osim toga, ako se cijeli jedan naraštaj Poljaka etnički rekomponirao, humano preselio, vlastite zavičaje zamijenio njemačkim, ukrajinskim, pa i židovskim zavičajima, ako se naraštaj uselio u tuđe kuće i stanove, ne prežalivši svoje vlastite, ako su svi on svoj veliki, sjajni Lavov, "Jezuitsku baštu u kojoj kao nekada davno svetluca zelena svetlost klenova i jasenova, i male ptice, i kajaci na Dnjepru, i miris vrbovog pruća, i vlažnog peska", zamijenili za malene, sive i zagušljive varošice u Visokoj Šleziji, nalik nekim njihovim kaknjima, varešima i banovićima, ili – ako su bili bolje sreće – za Vroclav, taj veličanstveni Breslau, koji i danas, skoro sedamdeset godina nakon etničkog čišćenja, vonja, diše i izgleda kao stari njemački grad, u kojem fasade govore njemačkim jezikom, premda stanovnici redom govore poljski; ako su, dakle, toliki podijelili isto iskustvo, tada to iskustvo više ne može ni biti tragično, jer je tragično samo ono što pojedinca izuzima i izdvaja iz mase, ili, u novije doba, ono što je dio neke zamišljene konstitucije, ugovora i ustava europske civilizacije, kao što je kolektivno stradanje Židova, prema takvom nepisanom ugovoru, bez ikakve sumnje – tragično.

Nije bilo izdajnika

Zato moja prijateljica tako mirno pripovijeda svoju porodičnu priču, bez egzaltacije i očekivanja da bi itko, pa ni ja, sudjelovao u njezinoj nesreći, jer njezina nesreća skoro da i nije osobna i privatna, nego je dijeli sa cijelim svojim naraštajem. U zemlji, ili svijetu, gdje bi svaki čovjek imao samo jednu nogu, na invalidnost se nitko ne bi mogao žaliti. Doseljenici iz izgubljenih, istočnih zemalja, u svojim novim zavičajima bili su hendikepirani kao stranci, ili bolje rečeno tuđinci. Način na koji su oni bili Poljaci, razlikovao se od poljstva Poljaka među koje su se naselili. Njihova su djeca odrastala u tom tuđinstvu, drukčija, vjerojatno opreznija i povučenija od druge djece, upućena na svoju porodičnu sudbinu, kao na glavni izvor vlastitoga kulturnog identiteta. Pritom, bilo ih je toliko da su tvorili kolektiv, cijelu jednu društvenu zajednicu, markantnu kulturnu manjinu. Kada bi bila tačna, a nije, ona romantičarska definicija nacije, prema kojoj naciju tvori skupina ljudi koja dijeli istu kulturu i sudbinu, tada bi taj svijet doseljen s istoka danas bio zaseban narod, različit od Poljaka. Ali tko zna, možda i jest različit, ili je možda danas poljska nacija dominantno obilježena identitetom preseljenih, etnički očišćenih. Kada bi se sudilo samo po književnosti, naročito poeziji, skoro da bi se takvo što i moglo ustvrditi. Učini se ponekad kako su poljsku poslijeratnu književnost, ili njezine vrhunce, ispisivali sve sami emigranti, izbjeglice, prognanici, ljudi nad kojima je neuspješno proveden postupak repatrijacije.

Poljska je u jesen 1939. bila napadnuta sa zapada i s istoka, i podijeljena između Njemačke i Sovjetskog saveza. Nijemci su odmah krenuli s uništenjem poljskih Židova, Sovjeti su započeli uništenje poljske aristokracije i visokoga građanstva, poubijali su zarobljene poljske oficire, iz čega će nastati još jedan mit suvremene poljske nacije. Nijemci su Poljake tretirali kao rasno inferiornu vrstu, i namijenili im ulogu poslužitelja, koji će postepeno biti istrijebljeni. U svim velikim gradovima stvorena su židovska geta. Teritorij koji je mogao biti odmah ponijemčen, ili je bio naseljen brojnijom njemačkom manjinom, pripojen je Trećemu Reichu, dok je od ostatka stvoren Generalni guverman, administrativna tvorevina koja podsjeća na kasnije južnoafričke bantustane, ili je to bio veliki poljski geto, s mnoštvom malih židovskih geta. Odmazda koju su nacisti provodili nad Poljacima, nakon pojedinačnih akcija pokreta otpora, bila je višestruko žešća, krvavija i okrutnija od odmazde koja je primjenjivana na Balkanu, recimo u okupiranoj Srbiji. Način na koji je ugušen Varšavski ustanak, veličanstvena, samoubilačka akcija s kojom je, u najvećoj mjeri, Poljska stekla svoj antifašistički legitimitet, bez presedana je u Drugome svjetskom ratu po okrutnosti i zvjerskom rušenju i uništenju grada. Tamo gdje je bila Varšava, Nijemci su namjerili saditi krumpir.

Dijelom zbog takvoga nacističkog odnosa prema Poljacima, a dijelom i zbog političke i kulturne tradicije, u Poljskoj nije bilo organiziranih domaćih izdajnika, suradnika okupatora, marionetskih vlada (u biti je tačan onaj Džonijev stih: "Poljska nije nikad dala kvislinga"). Značajan dio predratne poljske armije, zajedno s Poljacima iz emigracije, sudjelovao je, unutar savezničkih, britanskih snaga u oslobođenju Italije. Nevjerojatnu hrabrost pokazali su, recimo, 1944. u onoj strašnoj bici za Monte Cassino. I što je važno za priču o poljskome pokretu otpora: on nije nastao na inicijativu komunističke partije, nego je većim dijelom bio inspiriran od građanskih, katoličkih, pa čak i konzervativnih političkih grupa. I po tome je Poljska jedinstvena. Nigdje se drugdje politička desnica nije digla protiv fašizma i nacizma. To je jedna strana priče.

Njemačka invazija

Antisemitizam

Druga nam strana potvrđuje kako su Poljaci, zahvaljujući, dijelom, jakoj tradiciji političkoga antisemitizma, a dijelom i klerikalnom, crkvenom antisemitizmu, tokom rata prečesto bili na njemačkoj strani u eksterminaciji Židova. Moglo bi se reći da su Poljaci, uz Rumunje, Ukrajince i Hrvate (među njima, itekako, i Hrvate islamske vjeroispovijesti), bili vrlo prilježni u provođenju historijske nužnosti holokausta, za razliku od, recimo, Danaca, Bugara, Srba, pa i Madžara. Bijeg iz nacističkih koncentracijskih logora, ili iz geta u Lođu i Varšavi, bio je nemoguć, jer zatočenici ne bi imali gdje ni kome pobjeći, pošto bi ih Poljaci, uglavnom,  prijavljivali Nijemcima. Naravno, istina je i da su svi kojima je bijeg, ipak, uspio, ili koji su na svejedno koji način preživjeli holokaust, spas nalazili zahvaljujući herojstvu pojedinaca iz pokreta otpora, isključivo Poljaka i katolika (ponešto o tome može se vidjeti u filmu Romana Polanskog "Pijanist" i u famoznim memoarima pape njemačke književne kritike Marcela Reich-Ranickog, koji je bježao iz varšavskog geta i preživio rat zahvaljujući jednome prilično priprostom poljskom seljaku, katoliku). Ali istina je, recimo, i to da su ponegdje, recimo u gradiću Jedwabne, na poljskome sjeveroistoku, sami Poljaci, bez značajnije inicijative nacista, proveli genocid nad Židovima. U Jedwabneu, srpnja 1941, dojučerašnji su katolički susjedi ubijali svoje židovske susjede. Identificirano je 340 žrtava svih uzrasta, od tisućinjak Židova koliko ih je u Jedwabneu živjelo. Pobijeni su, zapravo, svi koji su susjedima došli šaka. Karakteristično je za taj pogrom i to da je, prema popisu stanovništva iz 1921, u Jedwabneu živjelo 61,9 posto Židova. Katolici su, dakle, bili manjina u tom malom i drevnom židovskom štetlu, čija je povijest u kontinuitetu trajala od osamnaestog stoljeća. Antisemitski nauk Katoličke crkve, predratna politička propaganda, folklorni antisemitizam, sve je to bilo jače od životnoga iskustva ljudi, koji su generacijama u miru živjeli kao katolička manjina među židovskom većinom.

Pojedinačni zločini Poljaka nad Židovima događali su se i nakon završetka Drugoga svjetskog rata, i bili su prilično blagonaklono tretirani od komunističkih vlasti, sve dok u jednom trenutku Židovi nisu gotovo sasvim nestali iz Poljske, ili su – kako se pokazalo kasnije, pogotovo krajem osamdesetih – nestali oni koji bi se usudili izjasniti kao Židovi. Istina, poslijeratni sudovi bavili su se Jedwabneom, ali samo da bi počinjen zločin pripisali Nijemcima i nekolicini njihovih poljskih konfidenata. Tek nakon knjige povjesničara Jana Grossa "Susjedi", objavljene 2000. u Poljskoj, koja je nakon nekoliko godina, u Beogradu, prevedena i na naš jezik, ponovo je pokrenuta priča o Jedwabneu i o odnosu Poljaka prema svojim židovskim susjedima, da bi 2001. tadašnji poljski predsjednik Aleksandar Kwasniewski učinio veliku, nečuveno hrabru gestu, koja mu sasvim sigurno nije mogla donijeti rast popularnosti kod birača – tog priprostog, nacionalizmu sklonog svijeta, jer svugdje u Europi birači su samo priprost, mahom šovinistički svijet, sklon tihom povratku fašizma – kada je priznao da su zločin protiv Židova počinili Poljaci, koji su možda i bili potaknuti od njemačkog okupatora, ali samo oni, Poljaci, snose odgovornost za  sudbinu svojih susjeda u Jedwabneu.

I rekao je još nešto, nemjerljivo važno, što bilježim po sjećanju, ali ne zato što ne bih, da se potrudim, mogao naći izvornik, i citirati ga, nego zato što su te riječi Aleksandra Kwasniewskog važnije po načinu na koji se čovjeku urezuju u sjećanje, pa ih po sjećanju valja i ponavljati, kao što se po sjećanju evociraju govori Martina Luthera Kinga, Johna Kennedyja ili Willyja Brandta. Doista, govor poljskoga predsjednika vjerojatno je, sa stanovišta europske civilizacije i tekovina ljudskih prava, najznačajniji iskaz u posljednjih četrdesetak godina, ili nakon Brantova povijesnog klecaja.

Rekao je, naime, Kwasniewski kako Poljaci ne mogu biti ponosni na svu slavu poljske povijesti i kulture, niti mogu žaliti žrtve koje su za njezinu veličinu pale, ako istodobno ne osjećaju bol onih koji su stradali od poljske ruke, ako ne osjećaju svu sramotu zbog zla koje je počinjeno u poljsko ime.

Spomenik u Jedwabne

Sovjetska okupacija

Nakon rata u kojem je zemlja strašno stradala, a gubici u stanovništvu su u bili razmjerno veći nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, umjesto slobode, uslijedila su četiri desetljeća sovjetske okupacije. U poljskom se slučaju, upravo zato što pokret otpora nisu vodili komunisti, niti je Komunistička partija ikad bila naročito jaka, može govoriti o komunističkoj vladavini kao o izravnoj posljedici sovjetske okupacije. U slučaju drugih zemalja Varšavskoga ugovora, bilo bi neprimjereno, krivo i u svakom pogledu pretjerano ustvrditi takvo što. No, ni pod okupacijom, ni pod staljinističkom vladavinom, ni pod zasluženim i nezasluženim optužbama za antisemitizam, poljsko društvo se nije viktimiziralo, nije izgubilo dodir sa stvarnošću, a time ni sposobnost da se suoči s mračnim stranama svoje prošlosti i identiteta. Jer Jedwabne nije samo jedan židovski štetl u kojem su Poljaci počinili genocid. Jedwabne je simbol i kolektivni, kulturni i politički kompleks, koji je, sjećam se, Kwasniewski na veličanstven način definirao i nadišao.

Ozbiljni ljudi, kao i ozbiljna društva, svjedoče o vlastitoj odgovornosti i krivnji, dok hulje i nezrela, vječnom fašizmu sklona društva, svjedoče o vlastitoj žrtvi i nedužnosti. Novi se fašizam rađa iz masovnih grobnica i jučerašnjih genocida, rađa se iz tuge majki koje su u prošlome ratu izgubile svoje sinove, iz bijesa i očaja ratnih udovica, iz nepravednih mirovnih ugovora, potpisanih nakon prošlih ratova, iz induciranog kolektivnog osjećaja kako su susjedi dobili sve, premda su susjedi bili na strani zločinaca, dok mi nismo dobili ništa, premda smo uvijek i samo bili žrtve. Novi fašizam rađa se iz uvjerenja kako susjedi imaju svoje rezervne domovine, u koje mogu otići ako im se ne sviđa ovdje (a mi ćemo se svojski potruditi da im se ne svidi), dok mi nemamo ništa osim krvi i tla na kojemu stojimo, osim svoje vjere i tisućgodišnjeg prava na ovu zemlju. Samo oni koji ne žele da se zločini ponove, svjedoče o vlastitoj krivnji i odgovornosti. Hulje bi u sljedećem ratu žrtve unaprijedili u krvnike. 

To je ono što sam ponovo shvatio, i o čemu sam razmišljao i na svome lanjskom, jesenjem putovanju kroz Poljsku, od Varšave, preko Krakova, do Vroclava, a o čemu jednako uvjerljivo govore i šute pjesme Adama Zagajewskog. O onome o čemu se može nešto reći, kažu. O onome što ne postoji u riječima, nego samo u vlastitom osjećaju – njegove pjesme šute. I onda se šutnjom pripovijedaju najvažniji slojevi priče.

Ljudi već znaju sami

Viktimizacija, identificiranje vlastite sudbine sa strašnom sudbinom povijesne žrtve, prožimanje društvenoga, kulturnog i nacionalnog identiteta masovnim grobnicama vlastitoga naroda, nešto je čemu smo se učili još od osnovne škole. I naraštaji naših roditelja, i naraštaj nas, rođenih u šezdesetima, i naraštaj iz sedamdesetih, učili su o prevelikoj žrtvi svih naših naroda i narodnosti u Drugome svjetskom ratu. Istina, učili smo i o domaćim izdajnicima, uglavnom hrvatskim i srpskim, dakle ustašama i četnicima, ali nismo bili dužni identificirati se s njihovim  zločinima, jer smo do kraja i sasvim bili identificirani sa žrtvom. Umirali smo ponovo u Jasenovcu, bili smo streljana četa đaka u Kragujevcu, naša je krv tekla krvavom Drinom, ginuli smo kao partizanski ilegalci u Otpisanima i u Nepokorenom gradu, mrznuli se na Igmanskom maršu, stradavali na Sutjesci i Neretvi, i tome je bila posvećena naša književna kultura, takvi su nam bili romani i filmovi, takve su bile pjesme koje smo pjevali. Živjeli smo na mitu o milijun ubijenih u Jasenovcu, cilj naše politike bio je krivotvorenje i preuveličavanje jugoslavenskih ratnih gubitaka, ali nismo mi time varali Amerikance da bi povećali naš udio u njemačkoj ratnoj odšteti, niti da bi nam slali više trumanovih jaja i mlijeka u prahu, nego smo varali, i na kraju prevarili, sami sebe, stvorivši tom manijakalnom idealizacijom žrtve, i sebe kao žrtve, savršene uvjete za nacional-šovinizme, nakon što se Jugoslavija jednom raspadne, te za niz bratoubilačkih ratova, u kojima će, simbolično, jučerašnje žrtve klati svoje jučerašnje krvnike. Iz te naše osmoškolske lektire, iz jutarnjeg televizijskog programa, iz naših jugoslavenskih viktimizacijskih sentimenata, iz partizanskih vesterna i iz sedam neprijateljskih ofanziva kao sedam smrtnih grijeha, nastale su kulturne, duhovne i intelektualne pretpostavke budućih zločina.

Nakon što su i ti ratovi okončani, naši su razgraničeni narodi i narodnosti poput odlikovanja na junačkim prsima ponijeli sve zločine počinjene nad njima. Više nisu potrebne knjige, ni filmovi, nije potrebna partijska propaganda. Ljudi već znaju sami. A ono što ne znaju, to im objasne i dopričaju veliki vjerski vođe. Baš kao u nekom dubokom Afganistanu i Iranu, kao u mraku kršćanskoga Srednjeg vijeka, oni bajaju o stradalništvu svojih vjernika i o krivnji i krvništvu drugih vjera. I to je tako, i nema nikakve utjehe, osim u pokušajima, tako rijetkim i slabo vidljivim, da se pojedinačno izuzmemo iz prokletstva kolektivne žrtve i da kao ljudi sa svojim imenima i prezimenima, mimo logike svakog nacionalnog kolektiva, pognemo glave, da kleknemo i progovorimo o vlastitoj krivnji, o vlastitoj odgovornosti, i da tako, kao u onoj pjesmi Milana Milišića, izgovorimo stihove za pomirenje. Sve drugo je zazivanje zločina.


Pomiriti se sa svinjstvom

U genijalnom stripu Arta Spiegelmana "Mouse", na temu holokausta, u kojem su Nijemci prikazani kao mačke, a Židovi kao miševi, Poljaci su, prezrivo, ali ne izvan poetike i autorova basnovitog dokumentarizma, prikazani kao svinje. Naših naroda i narodnosti u tom stripu nema, ali kad bi ih slučajno bilo, nezasluženo bi dobro prošli, jer mi smo, u kolektivnoj kulturnoj predodžbi o vremenima Drugoga svjetskog rata, svi bili partizani. Osim Hrvata, koje se, ipak, doživljava kao sumnjivce, ili kao najustrajnije Hitlerove saveznike i sluge, ali zna se u svijetu i to da je vođa našega pokreta otpora bio Hrvat. Tako da nema baš nikakve šanse da nas se prikaže kao svinje. Nakon ratova iz devedesetih, Srbi su došli na zao glas, o Hrvatima ne postoji jedinstveno mišljenje, oni su malo žrtve, malo zločinci, dok su Bošnjaci nevini i nedužni kao u propovijedima reisa Cerića. Ali nikoga se, pa ni ubojice nedužnih Bošnjaka, ne bi nacrtalo kao – svinje. Poljaci su se, međutim, i sa svojim svinjstvom morali miriti. Ali ne zato što su manji ili slabiji, nego zato što su odgovorniji od nas, odgovornija je njihova kulturna, politička i vjerska elita.

Svoju pjesmu Adam Zagajewski završava slikom oca, koji u malenom, ružnom stanu, "sazidanom prema sovjetskom uzoru i načelu: grad treba da liči na kasarnu, a sobe da budu tesne, da bi se onemogućavali tajni sastanci", svodi račune nacionalne povijesti, svodeći račune vlastitoga života, "ćutke, sistematično, jer radiš na tome da na časak vaskrsneš bolni dvadeseti vek." Jedino tako ima smisla, nikome na korist ili na štetu, bez samosažaljenja, zazivanja osvete i sakaćenja vlastite biografije ili povijesti. Bez nade da bi sutrašnji svijet mogao oplakati tvoju nesreću, ali i bez volje i namjere da sutrašnjem svijetu svoju nesreću ostavljaš kao moralni kredit za nove zločine, kao metke u revolveru budućnosti. Na kraju, svaka se važna historija svede na porodičnu i ličnu historiju, na grizodušje i na sram koji će nas nadživjeti, kao što to reče onaj uplašeni praški Židov, velikan njemačke književnosti, domovinom Čeh, univerzalni tuđinac.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak