Oj, Mosore, Mosore...

Piše: Miljenko Jergović

Bile su to godine kada je splitska Jugoplastika harala Europom. Osvajala je sve klupske košarkaške titule, a Mosor je putovao s njima, kao moralna podrška tada mladim Rađi i Kukoču, te kao izvjestitelj Slobodne Dalmacije. S putovanja bi u redakciju donosio mnoštvo suvenira koje bi redakcijskim kolegicama i kolegama podmetao prije nego što dođu na posao, i onda je iz prikrajka gledao kako će reagirati: savršeno oblikovana gumena govna, šesni jastučići koji prde kada se na njih sjedne, odrezani ljudski prsti... Velika je bila njegova radost kada bi netko naletio. A uvijek je bilo onih koji nalete. Samo mračnjaci i gadovi nikad ne nalijeću.

Kako je Miiirza?

Kad god bismo se, krajem osamdesetih i početkom devedesetih vidjeli, pitao bi me: Kako je Mirza? I kada sam, svibnja 1993. izašao iz Sarajeva, dočekao me je u redakciji i pitao: Kako je Mirza? To ime izgovarao je s dugim naglaskom na prvome slogu, nešto kao Miiiirza, ali mnogo je ljepote bilo u tom krivom naglasku. Kada bih ga čuo, bilo mi je žao što i meni nije dano da tako govorim: Miiirza.

Nikada Mosor Delibašića nije zvao Kinđe, kako su ga zvali svi drugi. Oni koji su mu bili bliski, kao i oni koji mu uopće nisu bili bliski, ali u Sarajevu, pogotovu u onom Sarajevu, svatko je sa svakim bio vrlo intiman, naročito u javnome ophođenju, a najveća se intima iskazivala u slučaju da si nekoga mrzio ili barem prezirao. On je, međutim, Delibašića zvao po imenu, i to je zvučalo kao izraz najveće moguće bliskosti.

Kada je Mirza Delibašić umro, Mosor je iz Splita išao na sprovod. Meni je u Zagreb poslao sms poruku. Bio je jako tužan. Skoro da i nisam vidio tužnijega čovjeka u životu, kao u tih nekoliko riječi.

U posljednjih desetak godina promijenio sam četiri mobitela. Sva četiri sam sačuvao. Zato što su njima neke sms poruke, uglavnom ih je Mosor slao. Nisam znao kako da ih drukčije sačuvam, nego da čuvam cijeli mobitel.

Rodni grad kao odlikovanje

Upoznali smo se u ljeto 1989, kada sam počeo pisati za Nedjeljnu Dalmaciju.  Doletio sam avionom u Split, da posjetim redakciju i upoznam se s kolegama. Golem čovjek, ćelav, brkat i jajoglav, gromkoga glasa, bio je oduševljen što sam upravo iz Sarajeva. Pomislio sam da u tome ima nešto, da je bio u vojsci u Sarajevu, da mu je žena iz Sarajeva, ali ništa od svega toga. Shvatit ću da Mosor pokazuje oduševljenje i kada je netko, recimo, iz Čačka, Niša, Zenice, Bjelovara, Skoplja... Pred njim biste svoje rodne gradove nosili kao odlikovanja ili kao znakove neke više časti i boljeg podrijetla. Ne znam je li to bio, u ona sve ružnija vremena, njegov podsvjesni način borbe protiv nacionalizma, ili će, ipak, biti da je Mosor, kao bivši košarkaš, dugogodišnji košarkaški sudac i delegat, posvuda imao prijatelje i dobre poznanike, i svugdje mu se nešto lijepo dogodilo. Makar da su ga iz publike gađali gvozdenim petobankama ili je zbog nekoga vlastitog sudačkog previda onako velik bježao u noć.

Onoga dana kada sam izašao iz Sarajeva, bio je petak, a u subotu Mosor me je vodio na utakmicu Jugoplastike. Bilo je to prvenstvo Hrvatske, ne znam protiv koga su igrali. Dvorana se šarenila i blještala s hiljadu svjetala. Nikada toliko svjetla nisam vidio, kao tih svibanjskih dana 1993. kada sam došao iz grada u kojemu nije bilo struje. Poslije utakmice sjedili smo u nekoj konobi. Ulazili su i izlazili svakakvi neki ljudi. Da me razveseli i ohrabri, ili da mi pokaže kako se ništa nije promijenilo, u trenutku je iz sveg glasa zapjevao:

"Oj Mosore, Mosore, sve se diže u gore, skupljaju se sa svih strana čete partizana. Oj mladosti, mladosti, stegni puške na kosti, za slobodu svoga roda, istjeraj izroda. Oj Mosore, Mosore, naša sela sva gore, fašistička zvjerad kolje, sve što ostalo je. Partizani, drugovi, puni su vas lugovi, vaša puška mirna nije, sve krvnike bije. Oj Mosore, Mosore, skoro ćemo na more, skoro ćemo svom narodu donijeti slobodu."

Trajala je ta njegova pjesma i trajala, a ja, umjesto da se ohrabrim, Boga mi sam se dobro isprepadao, da će nam netko od onih smrknutih ljudi s drugih stolova prići i razbiti nam glave ili nas nekamo odvesti. Ali njega za njih nije bilo briga. Mosor je svoje pjevao. Inače, nadimak je dobio zbog prekomjerne visine (204 ili 205 centimetara, što u generaciji rođenoj početkom pedesetih i nije bio čest uzrast), a ne zbog pjesme. I nije on bio naročito hrabar čovjek, niti borben. Ili se u njegovom slučaju uopće i nije radilo o pitanjima hrabrosti i kukavičluka. Mosor je bio samo slobodan čovjek, a u opis njegove slobode spadalo je i to da u proljeće 1993, u Splitu u kojem je popularnost Ante Pavelića već bila višestruko nadmašila popularnost maršala Tita, otpjeva ono što mu je na srcu.

A dobro je pamtio stihove pjesama do kojih mu je stalo.

Uspomene u tuđim srcima

Jednom sam mu se tako javio sms porukom, dok sam prelazio Brankov most i automobilom stizao u Beograd. Ama ni pet minuta nije prošlo i već je stiglo: "On ima čudesnu moć da svetlom ispuni noć, belinom osmeha svog razgoni tugu, on ljubav svakome da i vrata otvara sva, ko stari voljeni drug uvek je on. Beograde, Beograde, na ušću dveju reka ispod Avale..."

A znao je nazivati i lažno se predstavljati. Jednom me je tako, dok sam sjedio u nekoj beogradskoj kafani, nazvao s nepoznatog broja i predstavio se kao pukovnik JNA u penziji, najljepše godine službe je proveo u Sarajevu, sad živi u Beogradu u staračkom domu i želi sa mnom da se nađe da pričamo o šeheru. Šta sam sve slagao, kako sam se sve izvlačio, samo da se ne moram nalaziti s ludim pukovnikom, sve dok mu nije pukla koncentracija i nije zagrmio svojim smijehom.

Mosor kao da se u životu trudio da u tuđim srcima posije što više uspomena i da naše svakodnevice naseli sa što više različitih anegdota. Mogao bih tri dana pripovijedati što mi se sve s njime događalo. A nisam ga tako često viđao, jedva, u prosjeku, dvaput godišnje. I znam još barem toliko priča, koje sam čuo od drugih, u kojima je on bio glavni junak. Moj problem u svemu tome danas je taj što se ne uspijevam sjetiti ničega ružnog ili neugodnog, nikakve sitne zloće, podlosti ili barem neprimjerene šale na tuđi račun. A stalno se on šalio na tuđi račun. Na čiji bi drugi, uostalom. Ali u svim tim šalama, u kušinčićima koji prde ili u gumenim govnima podmetnutim najstarijem novinaru u redakciji, doajenu splitskoga novinarstva gospodinu Zdravku Gracinu, bilo je neke duboke ljudske privrženosti i solidarnosti. On čovjeka nije mogao uvrijediti, jer su svaki njegov nastup, svaka riječ ili postupak, bili sačinjeni od brige da sve bude dobro i da svi budemo dobri.

Gospođa Tonka, udovica pjesnika i novinara Momčila Popadića, bila je tajnica u redakciji Nedjeljne Dalmacije. Fina, blago distancirana gospođa, koja je svoju životnu tugu nosila dostojanstveno, ne dijeleći je previše s radnom okolinom. Znate li onu pjesmu Novih fosila i stihove "Tonka, reci cvrčak, Tonka, reci more, samo nešto reci, da ne bude gore..." E te je stihove napisao njezin pokojni muž. I tako jednoga jutra, prije nego što će novinari početi da dolaze, sjedi gospođa Tonka za svojim stolom, a s malenog japanskog tranzistora krenu ta pjesma. I ženi se u trenutku stuži i poče plakati, tako sama. U taj čas u redakciju ulazi Mosor:

- Tonka moja, pa šta je bilo? Pa kako bi bilo da se ja rasplačem kad god čujem oj Mosore, Mosore?"

I bit će da je Tonka tada istovremeno plakala i smijala se. Mislim, Bože, kako li je sad njoj nakon što je pao Mosor.

A jednom je on, iz sunčanog, toplog Splita, dolazio poslom u Zagreb. Bila je zima, ali ni u Zagrebu nije bilo hladno. Tog dana kada je stigao pale su prve pahuljice te zime. Valjda na desetoj pahuljici, on se ispred hotela Dubrovnik oklizuo, pao i slomio, čini mi se, ruku. Svima je bilo žao i svi su se smijali.

Na sprovodu Pjevaču

Još jednom je išao na sprovod u Sarajevo. Tada je umro Davorin Popović. Zvao ga je Pjevač, ali nikada Pimpek. Izgleda da mu nisu bili bliski ti sarajevski nadimci. I njega je znao još s košarke. I njega je gorko žalio, nepomiren s tom nepravednom logikom smrti i umiranja.

Svaki čovjek, valjda, voli život, ali Mosorov je odnos prema životu bio u nekoj čudnovatoj opreci prema mogućnosti smrti. Većina nas će koješta reći ili učiniti uz osjećaj tuđe ili vlastite smrtnosti. Možda je i u većinu naših dnevnih postupaka upisana misao ili strah od smrti. Ona određuje da nismo besmrtni čak ni u ovome času u kojem smo, sva je prilika, sasvim i skroz živi. U tome se razlikujemo od životinja, naročito od onih koje su nam bliske, od pasa i mačaka, koje su besmrtne dok god su žive, jer nemaju nikakvu ideju o vlastitoj konačnosti. Eto, tako je i Mosor živio u našim životima: ili je umio izbjeći svaku pomisao na umiranje. Ili nas je nekom emocionalnom čarolijom znao činiti besmrtnima.

U Mirzinom i u Pjevačevom slučaju, smrt je došla kao tragična greška u sistemu, pa je samim tim bila strašnija i bolnija. Tako se to činilo, gledano iz moje bliske daljine, toliko je Mosor bio očajan kada je umro jedan, pa drugi.

Bio je vrlo inteligentan čovjek i sjajno je poznavao ljude. Barem one do kojih mu je bilo stalo.

Svi su ljudi dobri samo su neki govna

Kada su me Velimir Visković, Andrija Hebrang, Milan Ivkošić te još poneki sitan, bezimen i zavidan svat, što iz Zagreba a što iz Sarajeva, proglasili za četnika i obožavatelja Draže Mihailovića, Mosor mi se zdušno našao pri ruci. Nazivao je, slao poruke, šalio se na moj račun, privodeći me uvjerenju kako su svi ljudi dobri, samo što su neki od njih govna. Tako je to, otprilike, kod njega išlo: svi su ljudi dobri, ali neki od njih su govna. Shvatio sam ga od pola. Kratko smo bivali skupa.

Meni je ta njegova vedrina i dobrodušnost ponekad išla na živce, i to sam mu govorio. Smijao se i uvjeravao me da to baš i nije tako: nije Mosor dobrodušan, a vedri su drugi, pa se zato i šali s njima.

Obični smo i mračni ljudi, koji u mraku i jadu okolo nas bivamo samo sve gori i gori, i zna nam ići na živce kada je netko pod svaku cijenu dobrodušan. Kao da se ruga našim mrakovima.

Kad god bismo se vidjeli, htio je da pričamo o Sarajevu. A meni se već neko vrijeme o Sarajevu nije razgovaralo. Mosor je, međutim, upinjao. I kada ja ne bih htio prihvatiti, nego bih šutio ili pokušavao promijeniti temu, on je započinjao svoje. Najprije, kako je to bilo nekad, u vrijeme kada je Bosna bila prvak Europe, kako su veličanstveni bili svi ti ljudi, od Boše Tanjevića (njega je po nadimku zvao), preko Varajića i Radovanovića, do Mirze, s kojim je, naravno, sve počinjalo i završavalo: Mirza u Manili 1978, Mirza kod Palate osamdeset i neke, Mirza u Rimu i Madridu, pa u Sarajevu, ej, u Sarajevu u ona vremena slave i veličine, ali i u ovome Sarajevu sad, onakvom kakvo je za Mosora oduvijek bilo, a koje je teže samo za dvije tuge i za dva sarajevska groba, u kojima leže njih dvojica. Sarajevu, koje je nadživjelo svoju veliku i strašnu nesreću, rat iz kojega je izašlo čisto i pravedno, Sarajevo svih ljudi, bez obzira na vjeru i naciju, Sarajevo u kojem on može pjevati sve svoje pjesme... Mosor nije bio slijep, ni gluh, bio je pametan kao što to samo duhoviti ljudi mogu biti, ali njemu nije padalo na pamet prihvatiti da Sarajevo više nije što je nekad bilo.

U neka doba sam, slušajući ga, počeo misliti o toj njegovoj strategiji popravljanja nepopravljivog svijeta. O njegovome Sarajevu i o njegovome Splitu, u kojem je, kao slobodan čovjek, 1993. pjevao partizansku pjesmu. I volio bih da još jednom vidim Sarajevo Mosorovim očima. Kažem, još jednom, jer sam Sarajevo tim očima gledao, ali samo tako što bih gledao u neku stvarnu ili imaginarnu prošlost. Mosor je, međutim, imao tu sposobnost da mu se ljepota koju zamisli stvori pred očima. On je sve to vidio. I nas je vidio, kao puno bolje nego što smo bili.

Nije lako prežaliti mrtve koji su nam bili živi.

Duga Mosorova briga

Kada mi je teško, kada mi se ona baš stuži, pokušavam se sjetiti svega lošeg, ružnog, neugodnog iz pokojnikova života. I onda se, u svojoj glavi i srcu uhvatim, kao brodolomac daske, te neke sitne slabosti ili sitnoga ljudskog izdajstva, i držim se dok prva tuga ne prođe. I čini mi se da nema boljega načina da ih prebolimo. Ljude koji najednom nisu živi. Sve smo im halalili, kao što se to lijepo i za dženaze traži, jer onima kojima nismo halilili, ti nam i nisu na srcu. Ali su nam ta svoja sitna ljudska svinjstva, karakterne slabosti i mane, svoju zlobu i trenutke kada bi postajali loši ljudi zato što im je bilo teško u životu, ostavili da nas spašavaju da se ne udavimo u tuzi i žalosti za njima.

Dogodi se, međutim, istina rijetko, da umre netko tko nam ništa ružno nije ostavio. Onda se tako počneš daviti, čak i ako ti nije bio među najbližima, pa ne znaš za što da se uhvatiš, kako ovu tugu da progutaš. Ne znam živ što bih s Mosorom: o kako si me zajebao, dragi, što me u životu nisi krivo pogledao i što mi nisi napravio neko sasvim malo sranje! Gore si me zajebao od onih, više im ne znam ni imena, koji su mi radili samo sranja, dok god sam ih bio u stanju primijetiti!

Munjevito je otišao. Kao u crtanom filmu. Da ne stignemo ni upitati kako mu je. I da ostane po njegovome: kako je Miiirza? Jer Mirza je bolovao dugo, duga je i čista bila Mosorova briga za njega. I za sve nas.